Podjela    Riječ redatelja    Kritike    Eduardo De Filippo   
Crtice uz predstavu    Foto galerija

FILUMENA MARTURANO -  ČAKAVSKO-NAPOLITANSKI INTERNACIONALNI COCKTAIL

Složen i po svemu neobičan, prijedlog intendantice Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci, gospođe Mani Gotovac, uklopio se u neke moje pjesničke "eksperimente", ali nisam siguran koliko oni mogu djelovati u kolopletu svih onih zahtjeva manufakture koja se zove kazalište. 

Prevođenje dramskih, komediografskih tekstova, iz dijalekta u dijalekt nije neka novost; no, ovdje je valjalo složiti jedan lingvostilistički kalambur u koji bi ušli govori sjevernojadranskog podneblja: čakavica što je nazivamo ili istarskom, ili pak liburnijskom (u čitavoj plejadi varijeteta), te kolokvijalni govor svakodnevice... Sve to uz striktnu napomenu da Komedija ostaje u svom ugođajnom okviru, da se Filumena Marturano Eduarda De Filippa zbiva u Napulju, a ne ovdje na sjevernom Jadranu, da čakavski govor mora biti urbanog tipa, da tu dolaze i umeci napolitanskog iz De Filippova izvornika, kao i napolitanske kanconete koje ulaze u cjelinu..! Čakavica bi, dakle, trebala biti medijem u ovoj komediji od smijeha i suza, tamo gdje je napolitanski okosnica jedne teatarske škole! I sve to u tako kratkome roku!?

Isprva je bilo jasno da je tu nužna autorska stilizacija, kakva postoji i u legendarnoj kolokvijalnosti De Filippova teatra, kao što su, na primjer, i Gervaisovi Duhi stilizirani govor, kako što je svaki govor na sceni, u pjesmi ili prozi, na svoj način stiliziran. Pojednostavljeno, tastatura bi trebala ostati ista, a registri bi trebali biti čakavski, u svojim zamjetljivim varijetetima, oblikovani za potrebe kazališnih replika i monologâ. Zato će Domenico govoriti liburnijskom čakavicom, a Filumena južnoistarskom, ostali kako koji, ali bez naglašenih referenca u odnosu na mjesni kampanil, bez odveć pedanterije da se s ulice faksimilno prenese govor. Bit će tu kombinatorike, uz ono – toliko mi puta naglašeno – strahopoštovanje prema komunikativnosti izričaja. Tekstovi na književnom unijeti su tamo gdje se naglašava tijek radnje, kao što to i u De Filippovoj Filumeni biva primjenom talijanskoga književnog standarda. Napolitanski umeci iz izvornika dolaze na onim mjestima gdje je poruka već iznijeta, odaslana, a oni se unose poradi ugođaja koji radnju održava ukotvljenom tamo gdje i jest, u Napulju. Prilagodbe, naposljetku, raznih vrsta obavljene su na onim mjestima gdje je to u prijevodu bilo pogodnije, pa ih u izvorniku ne valja tražiti na istome mjestu.

Dijalekt po sebi naprosto vuče u ambijentalna okruženja; ovdje pak čakavica valja okušati svoje mogućnosti u suočenju s koloraturama što ih De Filippo ostvaruje u virtuoznosti pisca Filumene Marturano, svoje najpoznatije, "filmizirane" pa i "baletizirane" komedije... K tome, napolitanski je dijalekt u svjetskim razmjerima afirmiran kao svjetski idiom, ne kao "dialetto" ili "parlata", već kao "lingua", s mnoštvom općepoznatih mjesta u glazbi, filmu, kazalištu, poeziji i prozi. On ima i podrške raznolikih gramatika i rječnikâ, ima svoju raspoznatljivu mimiku, legendarne protagoniste, medije, geste... Uza sve iskorake, istarska čakavica nema u svome pokladu te tradicije i reputacije, pa je tim izazov bio još veći, ali i riskantniji. Kako to složiti s etiketom "Eduardo De Filippo"?

Promašaj je uvijek nadohvat ruke, jer je dijalekt, zapravo, težak izbor. Zahvalan, ukoliko je doveden do virtuoziteta kojim se ugođajne kolorature prijevodom i glumom iskazuju (prikrivajući i svoje slabosti) "jačima" od onih na standardu, nezahvalan ako se pri artikulaciji ne pokrene izražajna motorika  kojom dijalekt postaje umjetni(čki)m jezikom.

Uz takve spoznaje oblikovan je i uvježbavan tekst, kraćen i modificiran unutar redateljske koncepcije, predan na radost i muku glumaca, uz pozorno – na sceni - lektorsko bdjenje dr. Ive Lukežić, eksperta unutar pitanja čakavske stilistike i književne sintakse. Oblikujući ovaj scenski čakavski cocktail, slušao sam govor svoga okruženja, ali sam mislima bio u nekom stvarnom i imaginarnom Napulju. U jednoj replici odvjetniku Nocelli, Filumena će uzviknuti: "Spiegateve 'a napulitana! ". Objasnite mi to na napolitanskome! Danas, međutim, ona govori čakavski... Nadam se da na sceni Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca, ona neće pridodati: "Io nun aggio capito!"