Ideja za pisanje opere Šuma Striborova javila se 2008. godine, za vrijeme postavljanja opere Orfej C. Monteverdija u zagrebačkoj Operi. Prijatelj i kolega Kristijan Beluhan postavio mi je pitanje - Zašto nijedan hrvatski skladatelj nije napisao operu na neku od bajki Ivane Brlić-Mažuranić, na primjer Šuma Striborova? Sjajno pitanje... Iste večeri prolistao sam cijelu zbirku Priče iz davnine naše velike književnice, i u svakoj od pripovjetki vidio sam potencijalni libreto. No, baš Šuma Striborova oduvijek je na mene ostavljala najdublji utisak - bajka o majci i sinu, zlu u liku snahe - zmije, veselim šumskim duhovima Domaćima te Striboru, vladaru začarane šume. S tom idejom obratio sam se redatelju Ozrenu Prohiću, te smo ubrzo počeli rad na libretu. Zajednička želja nam je, u samom početku suradnje, bila napraviti operu za sve generacije, a izvorni tekst Ivane Brlić - Mažuranić je za to upravo savršen, razumljiv ljudima svake dobi i ono je što bi smo mogli nazvati „svevremenskim“.
Likovi Šume Striborove već su u izvorniku imali vrlo jasno ocrtane karaktere i nije bilo teško prenijeti ih u glazbeni jezik.  Majka i djevojče kao oličenje dobrote i čistoće duše, zmija snaha - zla duša koja ispija život i dobrotu svega oko sebe, sin kao naivna osoba na putu prema iskvarenosti, Malik Tintilinić i Domaći kao utjelovljenje dječjeg veselja i smijeha, te naposljetku Stibor kao figura moći i  svojevrstan „deus ex machina“ čiju pomoć i izbavljenje majka smireno odbija. Uz sve navedene, u operu je uveden i lik Pripovjedača koji nas vodi kroz prvu polovicu opere govoreći ili pjevajući. Kako se radnja razvija, njegovu ulogu u potpunosti preuzimaju protagonisti i glazba sâma.
U stvaranju glazbenog izričaja opere osnova su bili likovi i međuodnosi majke (čistoća, mir, jednostavnost), zmije (prljavo, ružno, umjetno) i Stribora, koji je na sceni prisutan tek u finalu opere, no glazbena atmosfera začarane šume, već od početka, kao da najavljuje njegovu pojavu.
Pisanje opere - bajke nije lagan zadatak. Potrebno je konstantno vizualizirati glazbu i „slušati“ tekst, opisivati priču bojama instrumenata i glasova, slovima i riječima. Potrebno je zamisliti da si dijete kojem prvi put čitaju bajku a ono vidi i čuje i zamišlja jedan svijet koji traje onoliko koliko traju riječi bajke, kao što i sama glazba postoji onoliko koliko je njeno trajanje.

Ivan Josip Skender