Povodom scenskom postavljanju Brittenove opere „The Turn of the Screw“ / „Okretaj zavrtnja“ nedvojebeno je 100. obljetnica rođenja skladatelja. Međutim, koji su razlozi odabiru upravo ovog djela unutar njegova opusa?

N. Matošević Orešković: Predložila ga je Nera Gojanović Kljajić, ravnateljica HNK u Šibeniku, našeg koprodukcijskog partnera na ovom projektu. A razlog više za prihvaćanje prijedloga, osim obljetnice Brittenova rođenja, bila je i činjenica što ovo, u svakom segmentu, iznimno djelo nikada ranije nije bilo postavljeno u Hrvatskoj.
 
O. Prohić: Obljetnice su zapravo dobar povod da se na scenu postave zahtjevnije produkcije poput ove, a u ovom slučaju vodila nas je i želja da se stvori ogledni model koprodukcije zahvaljujući kojoj će projekt biti izvođen u sredinama koje nemaju stalnu opernu produkciju. Inače, svojom se zahtjevnošću „The Turn of the Screw“ ističe u Brittenovu opusu, a, s druge strane, odlično se uklapa u repertoar riječkog HNK-a, nadograđuje ga i obogaćuje.
 
N. Matošević Orešković: Dodala bih da će se postavljanjem  ovog djela, na riječkoj sceni, nakon gotovo petnaest godina i Rossinijeva „Il Signor Bruschina“, ponovno naći jedna komorna opera, što je bio još jedan dodatni razlog njegovu uvrštavanju u premijerni operni program.
A govoreći o njegovoj zahtjevnosti, istaknula bih kako Britten doista jest iznimno zahtjevan, ali uz to i vrlo intrigantan i stoga nam predstavlja poseban izazov. Ova predstava je dugo pripremani projekt, naime, počelo se raditi još u veljači ove godine, uz naravno i ranije pripreme. Tako da neki sudionici na projektu rade već gotovo osam mjeseci.
 
Teoretičari istoimenu priču Henryja Jamesa, prema kojoj je napisan libreto, svstavaju, između brojnih drugih, jedni u žanr priče o duhovima koja samo to i želi biti, a drugi pronalaze teze za tvrdnju kako je  priča o duhovima zapravo tek poslužila za stvaranje  tzv. psihološke priče. Kojoj ste teoriji skloniji i zbog čega?

O. Prohić: Mislim, da prije svega, treba razdijeliti priču Herryja Jamesa i operu Benjamina Brittena, koje još ni danas nisu razdijeljene i zamućuju različite interpretacije.Henry James je jedan od naratološki najintrigantnijih pripovjedača, a velik je upravo zato jer je neuhvatljiv u ideologiji tumačenja, jer ga se može tumačiti na puno načina. I stoga nisam skon niti jednoj od brojnih teorijskih interpretacija. James, primjerice, u priču krene žanrovski, ali ubrzo izmiče svakom žanru i stvara kompleksnu priču, naratološki zapanjujuću.
Tako postaje plodnim poljem za najrazličitije interpretacije. A Britten i njegova libretistica u operi su vrlo jasno, čak puno jasnije nego kod Jamesa, postavili stvari: kroz ideologiju glasova, kroz libreto i prije svega kroz cjelinu partiture. U njoj čak piše kako se se koja rečenica govori. Prema tome, moramo prihvatiti autentično djelo. Mnoge interpretacije ove opere imaju problem upravo zbog toga što se više oslanjaju na teorije o Henryju Jamesu, a manje na izučavanje Brittenove partiture. Kroz ovu operu ponovno se postavlja pitanje psihologiziranja u operi. Ova je glazba, sagledavana u cjelini partiture, izvan psihologije, ona postaje metafizička. Ponavljam, Brittena treba sagledavati kroz cjelinu partiture: od svojevrsne ideološke postave uloga, odnosno glasova, od principa korištenja instrumenata u određenom trenutku, harmonijskih modela u odnosu na ono što piše.

N. Matošević Orešković: Britten je sjajan upravo u spajanju dramaturškog i glazbenog. Rekla bih da je u tome uspješan  poput Mozarta, iako je u formi naizgled slobodniji, ali time iznimno zanimljiv i kompleksan. Stoga je ponekad potreban gotovo matematički pristup za „probijanje“ kroz partiruru koja zahtijeva veliku preciznost, a s druge stane inventivnost u interpretaciji. 
 
O. Prohić: Da, upravo to, kod Brittena su dramsko i glazbeno tkivo sjajno isprepleteni u jedinstvenu cjelinu. On zna što se kojom scenom hoće, dramska mu je situacija vrlo precizno određena. Britten je, pomalo u skladu s modom svoga vremena, nastojao pojačati dramsko tkivo u operi i tada, prigodom praizvedbe 1954. konkurirati dramskom teatru, filmu i televiziji primjerice. Nije slučajno da ova opera ima nekoliko televizijskih verzija. Međutim, riječ je o djelu koje tek u sagledavanju cjelokupne strukture omogućuje interpretaciju.
 
Koje ste, prema tome, temeljne odrednice postavili u radu na djelu?

O. Prohić: Kao što sam rekao, pokušavamo, prije svega, iščitavati ono što je glazbeno rečeno, a ne da glazba bude tek alibi u pozadini. Naša scenska slika je povezana sa zvučnom slikom na način da se te dvije slike međusobno otvaraju, a ne da se radi o ilustraciji priče. Sve mora biti jedno, da se više ne zna što je zvuk, a što riječ. Toliko jedno i jedinstveno, da smo ponekad poželjeli i muzičare „izvući“ iz rupe i staviti na scenu.
 
N. Matošević Orešković: Orkestar čine gudački i puhački kvintet te klavir (celesta), harfa te timpani i udaraljke.
Svi su partovi napisani  na jedan iznimno zahtjevan , gotovo solistički način.  Malo je muzičara, a puno instrumenata i puno zvuka. Malo je i glasova, a puno zahtjevnosti. Niti jedna solistička uloga  ne može se vrstati u određeni  fah već materijal za svaki glas zahtjeva čitav spektar interpretativnih mogućnosti.
Svaki sopran je napisan na drugačiji način s potrebnim velikim opsegom glasa. Jednako zahtjevno Britten je pisao i za tenorsku ulogu Quinta, glas za koji je naročito volio pisati.
 
Koji su sve zadaci stavljeni pred soliste?

N. Matošević Orešković: Kada je o solistima riječ, prije svega treba istaknuti da smo imali sreću i uspjeli okupiti sve najbolje mlade sopranistice, koje doista sjajno rade. A vjerujem da će Marko Fortunato biti pravo otkriće.
Milesa interpretira dječak Sven Jagarinec, član zbora Zagrebački dječaci, dvanaestogodišnjak koji je izvanredan. Jer to nije mala već ravnopravna solistička uloga  koja nije lagano napisana, a  interpretirati je može samo netko iznimno talentiran kao što je Sven. I likom i glasom.
Govoreći o solistima i zadacima interpretacije uloge, treba istaknuti veliku važnost povezivanja pjevanja i glume. Jer kako mi kažemo: Kada dobro pjevaš, ne možeš pogriješiti u onome što si na sceni. A vrijedi i obrnuto.
 
Možete li, na kraju, sažeti u svega nekoliko rečenica kakvo glazbeno-scensko djelo očekuje šibensku i riječku publiku?
N. Matošević Orešković: Vjerujem da će i riječka i šibenska publika dočekati predstavu s velikim zanimanjem te da će ih uspjeti zaintrigirati. Donijet će na scenu nešto posve drugačije i novo, a nadam se i da će razina izvedbe biti visoka.
 
O. Prohić: Riječ je o doslovno fascinantnoj glazbi i jedinstvenom glazbeno-scenskom djelu. Ono samo nadopunjuje ono najbolje što publika ovdje može vidjeti. Po mome sudu, najzahtjevnija i najbolja Brittenova komorna opera.
 
N. Matošević Orešković: Operno remek-djelo.
 
Milena Jerneić