| Nešto se dogodilo |
|
Zločin je počinjen. Ili nije, zločin se stalno događa. Ne znamo točno što je, ali znamo da je strašan i nepovratan. Također znamo tko je počinitelj. Mi. Preslabi smo da se umiješamo, kao da ne postoji alternativa. A opet znamo da je kazna neizbježna; ovo se ne može nastaviti.
Naš Don Giovanni smješten je u današnje vrijeme, nakon zločina, ali prije kazne. S ljudima smo koji puno imaju, ali nemaju za što živjeti. Što nam preostaje osim lutanja? Ubijati vrijeme bez savjesti ili tjeskobe naš je izazov – jedan od rijetkih što ih se možemo sjetiti. Ispunjenost života mjerimo snagom naših tjelesnih podražaja, vrijednosti života u terminima zadovoljstva. Vrijeme
istječe, vrijeme prije velike katastrofe, posljednji dani lutalice.
Don Giovanni je varalica. Bogatiji je od svojih prijatelja. Privlači sljedbenike razbacujući se novcem. Ima pragmatičan stav jer ga inače nitko ne bi volio; ljudi misle da je grozan, u najboljem slučaju patetičan.
Uvijek se pokušava „uvaliti“ i održava tajne susrete. Ipak, od svih likova u priči, on je najkonzistentniji, najvjerodostojniji, najhrabriji i najispravniji. On sam zapravo ne čini gotovo ništa, ima želju, a ono što čini, pokušava učiniti barem donekle originalno. Prepoznaje izazove i stremi k njima. Uranja u sebe i postaje hodajući znak vremena. On je trn u mesu. Nije ni čudo što ga se ljudi žele riješiti, nije ni čudo što se okupljaju pokušavajući ga ubiti. U svoj svojoj razvratnosti, Don Giovanni je najmoralnija osoba na prizorištu. Tu nalazimo moral.
„Don Giovanni“ je i pesimistična i optimistična priča. Pesmistična je jer opisuje svijet kao truo do srži, pred raspadom. Mozart donosi optimizam. Mozart - nitkov, ako je ikada postojao jedan – onaj je koji pokazuje kako prevladati očaj. To je staza smijeha. Mozart svoju priču priča nepretenciozno, sa sjajem u očima, pokazujući nam kako je čovjek malen i kako je sve relativno. Mozart ne traži vječnost, on živi sada i ovdje, u potpunosti. Mozart je na strani života svim svojim bićem. Od svih životnih događaja, jedino što ostaje je radost. Smijeh traje najduže.
Mozart nas odvodi u smijeh, i odjednom, blistave se dubine otvaraju ispred nas.
Erik Söderblom
|
print  |
|