RYÛNOSUKE AKUTAGAWA -
SUSRET ISTOKA I ZAPADA

Prvi japanski autor koji je stekao popularnost i na Zapadu, Ryûnosuke Akutagawa (1892.-1927.) modernim je psihološkim izrazom preoblikovao stare legende i srednjovjekovnu povijest. Plodan pisac slice of life kratkih formi, stvorio je 150 priča i novela u kojima je  unutarnje ljudske dileme, previranja i borbe obojio gotičkom tamom. Njegovu misticizmu zasigurno je nemalo pridonijela i njegova progresivna mentalna bolest koja je završila samoubojstvom u dobi od 35 godina. Iznimno mirne i povučene naravi, tijekom cijelog je  života Akutagawa bio slabog fizičkog i psihičkog zdravlja.
Akutagawa  je rođen u Tokiju, u njegovu povijesnom dijelu Irifunechu 1. ožujka 1892. godine od roditelja Fuku Niihare i Binzoa Shinhare, trgovca mlijekom. Dobio je ime Niihara Ryûnosuke u čast obitelji svoje majke, potomaka starog samurajskog roda.  Kad mu je bilo devet mjeseci, majčino se psihičko stanje ozbiljno pogoršalo. No, ni otac nije bio u stanju brinuti o njemu pa ga je posvojio majčin ujak Shodo Akutagawa  i dao mu svoje prezime. Trajno potresen saznanjem da je napušten od roditelja, odrastao je bez prijatelja. Pronašavši ih u imaginarnom svijetu književnosti, upijao je likove iz knjiga japanskih priča. A u doba adolescencije zamijenio ih je djelima Anatola Francea i Henrika Ibsena.

U dobi od 21 godine, Akutagawa na Carskom sveučilištu u Tokiju počinje, kao glavnu, studirati englesku književnost s naglaskom na djelu britanskog umjetnika i književnika Williama Morrisa. Dvije godine prije diplome, Akutagawa se pridružio Kikuchiju Kanu i Kumeu Masau u pokretanju književnog časopisa Shin Shicho (Nova misao) u kojem je objavio svoje prijevode Anatola Francea i Johna Keatsa.
U svojim ranim dvadesetima, Akutagawa je napisao Rashômon (1915.), novelu smještenu u opustošeni, ratom oivičeni krajobraz Kyota u 12. stoljeću. Radnja  oslikava postratno preživljavanje crpeći svoju snagu upravo iz rasprostranjene bijede i morala koji je kratkog daha kada je suočen sa zahtjevima za samoodržanje. Prema riječima kritičara Richarda P. Bentona, priča „sugerira da su ljudi moralni onoliko koliko si to mogu dopustiti“.
Nakon što je pročitao Rashômon, romanopisac Natsume Soseki, književni urednik u nacionalnim japanskim novinama Asahi, postaje Akutagawin mentor ohrabrujući ga u njegovim književnim nastojanjima. Njegovo remek-djelo Rashômon postalo je i njegovim najanaliziranijim djelom zahvaljujući i istoimenom, Zlatnim lavom nagrađenom i za Oscara nominiranom, filmu iz 1951. godine glasovitog redatelja Akire Kurosawe nastalom zapravo prema dvjema pričama: Rashômon i U lugu pri čemu se više oslanjao upravo na drugu priču.

Briljantan student i poznavatelj svjetske književnosti, Akutagawa je godinu dana učio engleski na Fakultetu pomorske tehnike u Yokosuki (Honshu). S 26 godina vjenčao se s Tsukamoto Fumi i dobio tri sina. Kako bi mogao uzdržavati oibtelj 1919. godine počinje pisati za dnevne novine Osaka Mainichi, odakle ga pak upućuju kao dopisnika u Kinu i Koreju. Zbog narušenog psihičkog zdravlja napušta to mjesto.
Odbivši mjesta predavača na sveučilištima u Kyotu i Tokiju, ostatak života posvećuje pisanju priča i eseja. U tom napregnutom stvaralačkom razdoblju na vratima je, navodno, izvjesio poruku: “Bolestan!
Gostima pozdrav s poštovanjem”.

Akutagawino djelo nadahnuto je klasičnom literaturom, među ostalim klasičnom književnošću Rusije i Kine, zemalja koje je posjetio 1921. godine. Autor čije je djelo važan doprinos japanskoj književnosti, predstavio se širokoj čitalačkoj publici živom i snažnom imaginacijom, stilskim perfekcionizmom i psihološkom istančanošću.
Prema riječima povjesničara književnosti Shuichija Katoa u trećem dijelu Povijesti japanske književnosti (1983.), Akutagawa je razvijao svoje književne ukuse počevši od šogunskog razdoblja odnosno Japana s kraja šesnaestog stoljeća. Kato piše: „Iz te tradicije proizlazi njegov ukus za odijevanje, njegov prijezir prema priprostom i određeno poštovanje prema sitnicama, i, kao najvažnije, njegovo veliko poznavanje japanske i kineske književnosti te istančan osjećaj za jezik.“
Kao sredstvo koje mu je omogućavalo da svoju domovinu gleda svježim pogledom, razvio je i njegovao gorljiv interes za europsku književnost i autore kao što su posebice Strindberg, Nietzche, Dostojevski, Gogolj, Tolstoj, Baudelaire i Jonathan Swift. Osobito se tijekom studija bavio djelom Edgara Allana Poea. Stalno je kupovao knjige i bio okružen njima, kud god bi pošao uvijek bi sa sobom ponio i knjige.

Tijekom posljednjih dviju godina svoga života Akutagawa je patio od vizualnih halucinacija, potpunog otuđenja, a sve više zaronjen u sebe tražio je znakove majčina ludila. Dok su mu mračne misli i intenzivne unutarnje dvojbe sve više prekrivale perspektivu, sagledao je budućnost svoje umjetnosti u proročanskom eseju Što je proleterska književnost. Tu je svoju književnu oporuku uputio tadašnjem mladom socijalističkom piscu Shigeharu Nakanou. No, „proleterski“ pisci nisu baš  voljeli Akutagawu jer se tematikom većine svojih novela vraćao „romantici“ feudalnog doba. Nezdrave introspekcije, a istodobno opterećen i ujakovim dugovima, sebe i svoje djelo počinje doživljavati beznačajnim. U dvjema svojim pričama, Zupčanici i Život lude, ispričao je užas ludila. U Zupčanicima što ih je napisao nekoliko dana prije smrti, objektivno i gotovo hladno iznosi svoje misli i osjećaje prije čina samoubojstva. „Taj jedinstveni književni dokument jasno pokazuje da je  pri punoj svijesti odabrao da će se ubiti kad je osjetio da mu ludilo potapa razum.“ (René Sieffert)
I Život lude je autobiografska zbirka reminiscencija, opservacija i ideja čovjeka na kraju života. Sastavljen je od pedeset i jednog dijela, od osobnih anegdota do nezavršenih skica i pronicljivih opažanja. Ipak u središtu je autobiografsko, s mnoštvom situacija s kojima se Akutagawa suočavao, otkrivajući istodobno koliko je bio opterećen njima i koliko ih je promišljao. Za razliku od Zupčanika, Akutagawa Život lude piše u trećem licu, donoseći bestjelesni pogled na vlastiti život. Misli o smrti  ponavljaju se i pojavljuju u mnogim varijacijama. On prepoznaje svoju unutrašnju borbu, ali je nemoćan izbjeći neizbježno. Njegov prijatelj koji također završava u ludilu, protagonista doživljava opsjednutim istim fin de siècle demonom. Dijelom je Akutagawa, a stilistički također, nesumljivo upoznat s europskim „demonom“, iako je važan dio njegovog djela, ovdje posebno ali i u cjelokupnom njegovu djelu, japanski senzibilitet i tradicija.
Vijest o Akutagawinoj smrti donijele su 24. srpnja 1927. godine, kao jednu od glavnih, gotovo sve japanske novine. Ostavio je oproštajno pismo naslovljeno Bilješka nekom starom prijatelju, u kojem opisuje svoje odustajanje i odvajanje od života kao rezultat „oboljelih živaca, bistrih kao led“.

U čast Akatugawina genija, njegov prijatelj iz studentskih dana Kikuchi Kan 1935. godine i izdavačka kuća Bungei Shunju ustanovili su Nagradu Akutagawa, prestižnu bijenalnu japansku književnu nagradu.

Pripremila M. Jerneić