Kada me intendantica Nada Matošević pitala bih li radio koreografiju za balet, u cjelosti posvećenu valceru i praćenu glazbom orkestra nacionalne operne kuće, nisam puno oklijevao. Čak i prije nego što sam spustio slušalicu, u mislima mi se pojavila slavna skulptura Camille Claudel nazvana La Valse (Valcer).

Cijeli moj put,  kao mladog plesača a zatim kao koreografa, usko je vezan uz tu skulpturu, koja u mojim očima utjelovljuje najtočniju, najtrezveniju i najelegentniju interpretaciju moje potrage u ovom životu, pasioniranom plesom i tijelom u pokretu: potrage za načinom kako zaustaviti vrijeme, kako izazvati zakone sile teže i osloboditi se, kako izazvati prostor trenutka, zemljine gravitacije.

Svakodnevnim radom na tijelu i mišićima, plesač na najbolji način uči izražavati onaj osjećaj koji je znan svima nama čija je dirnuta duša blizu obrtanju.
Prepustiti se s užitkom tom pijanstvu što nas zove kao što pjev morskih sirena magično privlači Odisejeve mornare, koji zbog njega gube razum.

U tom velikom putovanju što se zove život, mi smo zasigurno Odisejevi suputnici, koji se trude spoznati i reproducirati te slatke trenutke što nas lišavaju svakodnevice i mogu nas ponovno spojiti s našim najintimnijim unutarnjim ja.
Tijekom stoljeća, čovjek je postajao sve ingeniozniji te je osmislio najsuptilnija vina kao što je šampanjac, ili neka druga otkrića zasigurno i opasnija i štetnija ali ipak učinkovita. Što se mene tiče, jedno od njih iskreno preporučam, ono koje donosi sva uzbuđenja za kojima čeznemo i odvodi nas na rub kruga, bez opasnih sekundarnih učinaka: valcer.

Od svog pojavljivanja u Beču 1800. godine, zbog istog tog razloga, on je toliko oduševio da je to bilo čak zastrašujuće. I budući da je njegov ritam, privlačan, lascivan, imao učinak gubitka mjere, bonton je nalagao da ga se pleše tako da se tijela međusobno ne dodiruju, na način da muškarac vodi svoju partnericu držeći je nježno rukom, s rukavicom na ruci, za zapešće i za rever te za donji dio leđa.

I upravo je taj duh valcera Camille uspjela prisvojiti za sebe, slušajući isključivo glas svoje duše i svojih naijintimnijih osjećaja stvarateljice, odlazeći u susret starim dobrim običajima i navikavama Pariza na pragu 20. stoljeća. Usuđuje se paru koji pleše razgolititi tijela, postaviti kožu uz kožu sve u želji da im vrati slobodu, opijajuću ulogu, erotsku snagu ujedinjujući ih u zagrljaj, posve van gravitacijske osi no u isto vrijeme obećavajući ekstazu.

Raspolažući danas tehnološkim pomagalima, izuzetno sofisticiranima, znanost nam prikazom tijela pokazuje u kojoj je mjeri Camille bila inovativna: na najtajnijem mjestu naše anatomije, taj tako sladak i umiljat trojni puls valcera čini da zauzima mjesto blizu našeg srca, svojim dvostrukim udaranjem, nepravilno i stalno. Tamo se, kao na dva zaštitnika, naša pluća dijele na dva krila. Lijevo se dijeli na dva dijela, a začudo i kao da prkosi zakonu simetrije koji je osnova naše anatomije, desno se dijeli na tri dijela, 1..2..3.., 1..2..3…

Etienne Frey