HNK Zajc - Rijeka

Vi ste ovdje: Početna > Sezona > Arhiv > Sezona 2011/2012 > Hrvatska drama > Tri sestre > Riječ dramaturginje

ISPUNI ME VAKUMOM, NJEŽNO

            Dramski komad Tri sestre gotovo je svakome ostao u sjećanju po najprepoznatljivijoj replici koju u komadu nekoliko puta izgovara više osoba:
“U Moskvu! U Moskvu! U Moskvu!”…
            I pored prejake želje i prelijepih uspomena, potomci pokojnog generala Prozorova (tri sestre: Olga, Maša, Irina i njihov brat Andrej), nikad se neće vratiti u Moskvu. Koji je glavni problem da se iskonska želja ne ispunjava i da se trune u grobnom zagrljaju vremena i prolaznosti?...

- je li to moć učmalog provincijskog života, koji guta sve oko sebe i baca u ponor nemilosrdne antropije?
- je li to nedostatak hrabrosti i konkretne aktivnosti?
- je li to nesposobnost za konfrontaciju s drugima i prije svega sa samim sobom?
- jesu li to neostvarene, previsoko postavljene, ambicije?
- jesu li su to kompleksi, traume, strahovi, zabraljene želje?
- je li to nedostatak umno-kreativno-fizičkog potencijala?
- je li to duboka usamljenost i nesposobnost, da se uspostavi dijalog?
- je li to veliki nesporazum između bića koja su greškom upala u pogrešan prostor i vrijeme?
- je li to problem staleža koji izumire?
- je li to sljepoća ljudi koji i ne slute da će se samo nakon sedamnaest godina dogoditi velika društvena promjena, tako silovita i tako masivna, kao što je to bila Oktobarska revolucija?
- je li to zbog žalosno smiješne prirode ljudskoga bića, koje se raspada pod pritiskom ekscentričnosti i egoizma?
- je li to neartikulirana bol zbog ljudske prolaznosti?
- je li to zbog ljudske sudbine uopće?
- je li to nedefiniranost želja, potreba i projekcija te nemogućnost artikulacije pravog problema?…

            Povratak u Moskvu u svakome slučaju nije rješenje i recept za sreću i zapravo je replika “U Moskvu! U Moskvu! U Moskvu!”… samo puka fraza i isprika za nešto drugo što zaista bitno nedostaje.
            U osnovi ove drame je SUKOB između čovjekove želje i stvarnosti, to je drama o RASKORAKU između ljudskih želja i realnosti. Likovi u komadu su punokrvni karakteri koji nose konstantne ali nikad ispunjene žudnje. Njihova psihološko dijagnostička slika je ispraznost, tuga, bijes ili euforija zbog neostvarenih snova. Dugogodišnja pasivnost rezultirala je prepoznatljivom tupošću i bezosjećajnošću ili patološkom preosjetljivošću. Likovi logoreično govore. Ali suština nije u onome o čemu govore, već u onome što ne mogu izgovoriti.
Najteže je zapravo artikulirati svoj problem, jer je to nemilosrdno suočavanje sa samim sobom.
            Likovi su u stalnome bijegu pred sobom. Oni kao da žive u virtualnom, utopičnom svijetu žudnji i želja i vječitih planova, nesposobni shvatiti što se oko njih upravo događa. Maštanje je za njih jedina realnost. Biti nesposoban vratiti se u realnost je velika samoobmana. U odrazu ovih likova možemo prepoznati obrise suvremenog čovjeka. I nije samo stvar u učmalom, nikad zadovoljnom, zasanjanome modernom čovjeku. Stvar je u sposobnosti naći pravi SMISAO ŽIVOTA i u sposobnosti ispuniti život kvalitetnim sadržajima. Pitanje kako osmisliti život, kako mu dati nove vrijednosti u potpunom kaosu, to je možda jedno od najbitnijih problema svakog suvremenog pojedinca. Zato možemo reći da je prava slika suvremenog čovjeka potpuna dezorijentacija. Želje i žudnje su samo paravan iza kojeg skrivamo svoju totalnu izgubljenost i prazninu.
            Kada razmišljamo o Prozorovima, možemo im pripisati karakteristiku dezorijentacije i to je upravo razlog da se ne snalaze u različitim situacijama, a posebno ne u onima koje su uvjet za njihovu sreću. Zatočenici su svoje višestruke determiniranosti odnosno ograničenosti. Zatočenici su svog “nekreativnog” odnosa spram vlastitog života. Oni su unaprijed određeni na raspad , kojega i ne opažaju, iako im se on događa pred očima…

“Uništenje koje vidimo… gotovo da ide u red velikih kozmičkih sila koje su u grčkoj tragediji vladale ljudskim životima, ono je jedna od elementarnih sila koje uobličuju naš život: glupo, bezrazložno, ali utoliko svirepije, ljudi uništavaju sve oko sebe, pa i jedni druge, i kao što kažemo da su nam grčki dramatičari otkrili veliki poredak svijeta u kome naše patnje nisu samo besmisleni udari slijepe sudbine, tako možemo i reći kako nam je Čehov otkrio strašnu, slijepu i besmislenu silu uništenja u čovjekovom životu…”
(iz: Jovan Hristić, “Čehov, dramski pisac”, Nolit, Beograd, 1981.)

            U jalovoj provincijskoj sredini tri sestre, Olga, Maša, Irina i njihov brat Andrej se polako gase, duhovno, fizički i materijalno. I pored toga što Veršinjin u prvome činu, u navali svog prvog “filozofskog” izljeva, pokušava objasniti da su oni, sa svojim obrazovanjem i kapacitetima ljudi budućnosti i da će većina polako postati poput njih, to svakako nije u skladu s realnim stanjem. Nesklad između svih čimbenika koje određuju Prozorovi je tako velik, da su potomci starog Prozorova gotovo “neuklopljivi” u prostor i vrijeme u kojemu su se našli. Vrijeme bez milosti prolazi i svaki pokušaj da se nešto promjeni završi u ništavilu. U komadu se puno govori o budućnosti upravo zato jer za Prozorove budućnosti nema. Svi planovi su propali. Sve što je bilo planirano ili zaželjeno da se ostvari propadne. To su ljudi koji se ne mogu naći, oni su nepomirljivo u neskladu sa sobom samima. A moramo priznati da je danas pravo majstorstvo biti zadovoljan, biti realiziran i u skladu sa samim sobom u okolnostima koje vladaju. A tek naći pravi smisao, i posvetiti se pravim životnim kvalitetama u skladu sa svojim kapacitetima i mogućnostima, je gotovo filozofska disciplina…
            Na prvi pogled izgleda da se tijekom četiri godine ništa ne događa. Protok vremena opažamo samo preko dvoje djece koja se rađaju tijekom drame i preko Irine koja u prvome činu slavi dvadeseti rođendan, a u trećem činu kaže, da ima već dvadeset i četiri godine. Odnosi skoro da se i ne mijenjaju, sve ostaje isto i izgleda kao da je u kući Prozorovih vrijeme stalo. Ali zapravo, paralelno se događa više ljudskih sudbina, koje su tako točne i uvjerljive, da preko tih četiriju činova saznajemo cijeli život i sve njegove nijanse kod svih likova koje susrećemo u ovom komadu. Veličina komada je upravo u tome što potpuno točno skenira svakog pojedinca i razgolićuje njegovu smiješno tragičnu fizičku pojavu i dušu. Ono što najtočnije razgolićuje, i ujedno jest najstrašnije u ovoj priči, je ponorna praznina… Ovo je tragikomična priča o nesposobnosti postajanja boljim čovjekom, o nemoći mijenjanja svijeta, o pronalasku smisla i ispunjenju života kvalitetnim sadržajima.

“…Olga na kraju Tri sestre kaže: “Glazba svira tako veselo, tako radosno i čini se, još malo – pa ćemo saznati zašto živimo, zašto patimo… Samo da nam je znati, samo da nam je znati!”, u njenim riječima ne možemo ne čuti isti bezumni krik s kojim osljepljeli Edip ili poludjeli Lear staju pred lice neba gdje se možda sve zna, ali što nam to znanje vrijedi?...”
(iz: Jovan Hristić: “Čehov, dramski pisac”)

Žanina Mirčevska