HNK Zajc - Rijeka

Vi ste ovdje: Početna > Arhiv > Sezona 2008/2009 > OPERA > Il Barbiere di Siviglia > Razgovor s redateljem

RAZGOVOR S REDATELJEM

Razgovor: redatelj Ozren Prohić

U ZLATNIM KAVEZIMA VLASTITIH ILUZIJA
Nedugo nakon «teškog» i mračnog Verdijevog «Macbetha», radite
komičnog i razigranog «Seviljca». Koje su i po čemu specifične zahtjevnosti
režije komične opere, posebice, naravno, kod ovoga djela?

Prije svega, riječ je o jednom od najboljih djela komične opere, bez obzira što je
tradicija ostavila podosta krivih natruha na Rossinijevoj partituri. A mi, u prvome redu, radimo na tome da se takve natruhe očiste i da se ponovno dođe do glazbeno autentičnog i čistog izražaja. I do prave glazbene i scenske atraktivnosti toga djela. S druge pak strane, radi se o djelu koje je veliko upravo stoga što u zajedništvu glazbenog i dramaturškog izričaja stvara cjelinu puno dublju od običnog komičnog zapleta. Jer nije slučajno što Rossini 1816. godine uzima predložak po Beaumarchaiseu, odnosno njegovoj drami koja je tada još uvijek u dijelovima Europe zabranjeno djelo. To je djelo koje govori o tranziciji društva u tom vremenu, vremenu vrlo drastičnom, koje govori o afirmaciji nekih novih vrijednosti. I kada se pogleda Rossinijev glazbeni tretman radnje, zapleta, dramaturgije, pa i psihologije u pojedinim segmentima, uočavaju se sve te dubine. Rossini, naravno, stvara jedan stil, i mi pokušavamo napraviti jedan stil predstave na temelju njegove glazbe. A opet, ta ista glazba itekako uspostavlja dubinsko čitanje «psihologije» stanja pojedinih likova, kao i stanja te rješenja situacija. Postoji jedna specifičnost kod Rossinija: s jedne strane analiza lica i muzička analiza situacija, dok s druge strane Rossini nerijetko dramaturški staje s glazbom te kada zaplet dođe do vrhunca, on ga rješava na jedan vrlo suvremen način, stvarajući od njega jednu vrstu asemanticiteta. On, naime, zaustavlja dramaturški tijek radnje, tijek misli svojih lica kao kad, primjerice, u finalu svi pjevaju da im jadan mozak ne može podnijeti toliko zapleta. Ta vrhunska Rossinijeva ironizacija neprestano nam pokazuje da, bez obzira koju priču priča, paralelno uvijek ima i misao o tome kako je sve događanje teatra u teatru.

«Seviljski brijač» je popularan i zbog svoje zabavne i šaljive priče. Prepoznajete li, iako ste na to pitanje već dijelom i odgovorili, u svojim redateljskim promišljanjima i neke druge slojeve?

Priča je puno slojevitija. Čak, rekao bih, nije nimalo bezazlena. I danas ljudi žive u zlatnim kavezima svojih iluzija, jednako kao što Rosina živi zatvorena u jednom takvom kavezu svojih iluzija. Ne želim, naravno, pričati priču o Nataschi Kampusch, ali, ponavljam, zatvorenih ljudi ima i danas kao što ih je bilo i u Rossinijevo vrijeme. Princip zlatnog kaveza vlastitih iluzija ili zlatnog kaveza što ga postavlja društvo postoji neprestano. Mi se, kao i Rossini, priželjkujući makar konvencionalno sretan kraj, poigravamo njime, ironiziramo ga, tumačimo u nekim drugim slojevima. Jer ta priča nije samo splet banalnih zapleta već svaki dramaturški element ima i svoja dublja čitanja. Obzirom na muzički tretman, obzirom na partituru, pokušavamo stvarati upravo zaigranost i kroz interpretaciju te zaigranosti ukazati na sve slojeve što ih «Seviljski brijač» ima. Tradicija je od tog djela napravila jedan, u lošem smislu riječi, gotovo «glazbeno festivalski zbroj brojeva», uz načine muzičkog tretmana neprimjerene originalnom Rossiniju. A komična je opera popularna upravo zbog toga što ne daje jednostrano tumačenje zapleta, nego pokušava u dubinama taj
zaplet interpretirati.

A likovi? Koliko god bili osebujni, u Rossinijevim se likovima prepoznaju stereotipi. Hoće li i u ovoj predstavi biti naglašeni kontrasti među njima?

Kao što opera sâma ima svoj jedinstven stil, tako i mi uspostavljamo jedan stil u operi, krećući iz lagane groteske. Ono što me osobno najviše zanima , a vjerojatno je zanimalo i Rossinija što se dade iščitati iz partiture, je igra sa streotipima. Dakle, sve ono što je u stvari slojevito i duboko pretvoreno je u stereotip. A onda se tim stereotipom poigrava. Mene zanimaju stereotipi života u današnjem vremenu. Iako, naravno, imamo puno šire reference, i teatarske i filmske kao i reference televizijske reklame, zanima me kako se tim stereotipima poigrati i na neki ih način rastvoriti. Pri tome, potičući na razmišljanje, a nikako ne davajući odgovore.

Prateći vaš redateljski rad, navikli smo da redovno izmještate radnju, bilo u neko drugo vrijeme, u suvremenost ili pak svojevrsnu svevremenost. Kuda krećete ovaj put i koje je, sukladno tome, stilsko opredjeljenje?

Kao redatelja me zanima princip rekontekstualizacije: zanima me postavljanje jedne priče u kontekst koji mi se čini najprimjerenijim za tu priču u ovom trenutku. To isto, ako hoćete, u jednom trenu čini i sâm Rossini. On priču kontekstualizira u sebi malo udaljeno vrijeme, a i ja također u sebi malo udaljeno vrijeme. Ono što je za Rossinija stereotip 18. stoljeća, meni se čini stereotip holivudske produkcije 50-ih godina prošloga stoljeća. I onda se tim stereotipima poigravamo. Obojica.
Za nas je stereotip glazbena komedija ili mjuzikl 50-ih godina. Želimo istražiti što je u određenom kontrastu s time, što se onda njime dobije i kako to ljudi prepoznaju.
Naime, zlatna Amerika toga doba, treba li tu uopće spominjati «Pleasantville» ili «Stanfordske supruge», stvara sliku prekrasne, gotovo idealne obitelji.
Izvana, naravno, jer iznutra se svašta događalo...
Zanima me što se to iznutra događa u današnjem vremenu, dok se neprestano gledamo u idealnoj poziciji nedavne prošlosti. Naime, američka reklama 50-ih i 60-ih zlatno je doba oglašavanja, koje je kroz proizvode prezentiralo sretne obitelji potrošača. A te su obitelji posve «rasturene» iznutra, o čemu i Rossini govori u svome «Seviljcu». Imamo, na primjer, netipičnog zavodnika, ali zavodnika pa se ne radi o ljubavi već o zavođenju svim sredstvima.
Ne radi se ni o obiteljskoj zaštiti jer nema roditelja, već zaštitnika koji uzimaju štićenice kako bi se njima oženili.
U principu je postavljen jedan posve «falši» svijet kojega je samo idealna slika dana.

«Seviljski brijač» ima dugu tradiciju izvođenja na riječkoj opernoj pozornici, gdje je jedan od najpopularnijih i najizvođenijih naslova uopće. Međutim, češće od premijera bilježio je tzv. obnove pri čemu su se mijenjali dirigenti i redatelji zadržavajući istu vizualnost predstave odnosno scenu i kostime. Nakon puno godina u Rijeci se priprema posve novi «Seviljac». Ukratko, kakva predstava očekuje riječku publiku?

Da, iz elemenata scene i kostima radile su se nove režije, i uvijek vrlo uspješno. Osobno mislim, znajući da je jedna od najpopularnijih u Rijeci, da ta opera mora biti na repertoaru, ali i da nakon toliko godina ovo kazalište mora dati jednu novu viziju «Seviljca» i da jednostavno mora biti kompatibilno s današnjim vremenom, s današnjim trendovima i današnjim načinom komuniciranja u teatru. Riječani ponovno dobivaju svog «Seviljca», ali na jedan novi način.
Uostalom, to i jest zadatak kazališta: uvijek iznova pokušavati komunicirati sa svojom publikom.

Razgovarala Milena Jerneić