| Poligraf - Riječ dramaturginje |
|
| RIJEČ DRAMATURGINJE |
Hrabri pojedinci odlučivali su se na skok preko Zida u obećanu Budućnost i prije svojih suvremenika s čvrstom vjerom da je ona doista tamo te da će ih dočekati i prepoznati. U međuvremenu, Zidovi izlizani sve brojnijim pokušajima popustili su, postali tek hrpe kamenja, ostali naše sjećanje na prošlost i Novo vrijeme nas je preplavilo. Tad je kao u mravinjaku nastupila panika i entuzijazam velikih očekivanja zagledanih u novu civilizacijsku epohu koja je stigla stvarajući svoja, nova, pravila ubrzo je pred naletom globalizacijskih zamki za nespremne skakače zamijenila nervozna potraga za vlastitim identitetom koji se zagubio u promijenjenim društvenim okolnostima koje nas sada procjenjuju i ocjenjuju.
Svo troje protagonista ove priče: i Lucie i François i David, svatko na svoj osobit način, postaju tijekom predstave žrtve istih. Njihove nade, očekivanja, sve postojanosti njihovih različitih egzistencija tijekom se komada razglobljuju, raspadaju i oni, na kraju, gube uporište. I bitku za smislenost svojih postojanja.
Kao modus teatarskog izraza ovaj autorski dvojac, Lapage i Brassard, odabire fragmentarnu dramaturgiju, uzimajući u obzir sasvim «obične» isječke iz pomalo neobičnih života svojih junaka koje dislokacijom, i vremenskom i prostornom, slažu u kazališni mozaik. Različite komadiće koji miješajući stvarnost i fikciju daju cjelovitu sliku nemoći pojedinca da se odupre. Društvo pridržava pravo odluke o tome što je, gdje je i kakva je istina, pravo prosudbe kome dodati krivnju. Dozvoljava pojedincu tek ulogu svjedoka vlastite tragedije. I nitko nije pošteđen.
Željka Udovičić | |
print  |
|