PJESMA NAD PJESMAMA
Koreograf i redatelj Staša Zurovac
Autor glazbe Marijan Nećak
Dirigent Igor Vlajnić
Scenograf Žorž Draušnik
Kostimograf João Taborda
Oblikovatelj svjetla Boris Blidar
Uloge:
ON Andrei Köteles
ONA Cristina Lukanec
DJEVOJČICA Paula Rus
4 BABE Marta Kanazir, Irina Köteles, Deana Marčić, Laura Orlić
UPLAŠENI Marta Voinea, Ashatbek Yusupzhanov
IZGUBLJENI Laura Orlić, Johan Ludwig Leopold Jerkander
DEČKO Svebor Zgurić
Orkestar Opere HNK Ivana pl. Zajca Rijeka
Koncertni majstor: Darko Linarić
Violina: Vesna Kolacio
Viola: Vlaho Prohaska
Violončelo: Tetyana Sklyarenko
Kontrabas: Goran Cvijanović
Timpani: Hrvoje Sekovanić
Klarinet: Tonči Trinajstić
Oboa i engl. rog: Emina Županić
Horna: Vinko Rožić
Trombon / gitara: Marijan Orešković
Sintesajzer / klavir: Ella Veselin
Solisti Opere:
Marijana Radić sopran,
Kristina Kolar mezzosopran,
Marko Fortunato tenor,
SADRŽAJ:
1. SCENA (ONA I ON)
Ona i On su u ludnici, jedno pored drugog, jedno daleko od drugog, svatko na svom bolničkom krevetu, vezani vlastitim sjećanjima.
Pada noć...hvataju zrak na krevetima, duga je duga noć, vrijeme stoji, ne prolazi...
On ne može ostati sam, ne može to podnijeti...
Ona je znala da ne može voljeti, da je prestroga prema sebi i drugima...i da mora popustiti. Nije bila u stanju brinuti se za sebe. Rekli su joj to.
I onda se podigao onaj isti vjetar koji je nekada divljao u njenom srcu i pomeo sve iz njega.
„Mrtav je svijet,..., i crno je u dosadi njegovoj;
mrtav je narod,..., i sanljiva je pjesma njegova;
uluda je šutnja,..., a šutnja je govor njihov;
gle, pospani su i zijev im je glazba dana;“ „...njihovo je sunce blijedo ko mrtvačka svijeća i zidovi su šuma njihova;
pusto je, crno,..., i dani su im jednaki ko misli;“ „...nema krvi u tijelu njihovom i prazna je duša njihova ko bog.“
* Odabrani stihovi iz „Pjesme nad pjesmama“ J. P. Kamova
2. SCENA (EVO GA, DOLAZI)
„Ne budite, ne budite Ljubavi moje prije no što to ona ne poželi“ (Pjesma nad pjesmama)
...a On je ležao, spavao otvorenih očiju, da ne bi nešto propustio. Bojao se da će umrijeti ako zaspi. Bojao se mraka, ali to nikada ne bi priznao...Ona je bila tu da ga štiti, da ga vodi, da bude siguran, ali On je nije mogao pratiti...gledao je da mu što ne promakne sa strane...
...vukla ga je tu noć, nosila na svojim malim plećima, i još puno noći i dana iza toga...a vrijeme je još uvijek stajalo...Ništa se nije promijenilo.
3. SCENA (ONA SANJA KAKO GA TRAŽI I NALAZI)
„Na mom krevetu, tijekom noći, ja tražim onog koga ljubim. Ja ga tražim ali ga ne susrećem.“ (Pjesma nad pjesmama)
A onda ga je izgubila. Tražila ga je očajnički po sobama, isto kao i u svojim snovima, gušio ju je onaj isti osjećaj nedostajanja...govorili su joj da su ga vidjeli tamo...ili tamo... bezglavo je trčala i tražila ga da se brine o njemu...
Njena bolest nije joj davala ni trenutka predaha od boli za njim, iako je duboko u sebi znala da to ne može dobro završiti.
4. i 5. SCENA (ONA MU OTVARA SVOJA VRATA, ALI PREKASNO ) / (SLIKA LJUBLJENE)
A kada ga je napokon vidjela, bilo je kasno...On je već otišao, otvorenih očiju, da mu nešto ne promakne... I nikada neće znati da je propustio upravo nju, tu pred njegovom očima, dok je nijemo slagao svoje stihove i gledao u prazno...
6. i 7. SCENA „DA LI JE?“(SREĆA BITI LJUBLJEN) / (LJUBAV JEDNAKO SMRT)
Tiho je pjevušila, dani i sati su stajali, a njegov krevet je još bio tu.
Samo u snovima mogla je na trenutak sjetiti se njega, mogla je osjetiti strašnu bol ljubavi, od koje su je cijepili, mogla je voljeti i biti ljubljena.
Njena predaja bila je upravo u tome što je nastavila živjeti u jednom jedinom trenutku sreće, huleći na Boga, koji joj je udijelio takvu milost ...
Ja zar sam bedem
I moje dojke uistinu kule?
Tad sam ja u njegovim očima
Kao ona koja susreće mir.“
(Pjesma nad pjesmama)
P. S. Jer znaš, ja nisam stijena i može se umrijeti od tuge...