HNK Zajc - Rijeka

Vi ste ovdje: Početna > Sezona > Arhiv > Sezona 2010/2011 > Hrvatska drama > Lizistrata > Razgovor s redateljem

LIZISTRATA ILI ŽENSKA MOĆ KOHEZIJE
/ razgovor s redateljem Róbertom Alföldijem/

Izbor „Lizistrate“, teksta koji se postavlja unutar teme sezone „U znaku antike“, bio je i vaš izbor. Možete li ga obrazložiti? Kakav redateljski izazov „Lizistrata“ predstavlja danas?
Dao sam zapravo tri ponude, od kojih su dva bila nešto mračnija komada. Nakon dugih razgovora dogovorili smo se da se ipak radi nešto „svjetlije“ u okviru teme ove sezone.
Konflikt kojim se bavi „Lizistrata“ je, mislim, ono jedino što nam preostaje, i nama i našim zemljama, Hrvatskoj i Mađarskoj, što bi nam pomoglo i omogućilo da funkcioniramo na normalniji način. Dakle, žene uzimaju stvar u svoje ruke i tako upravljaju muškarcima. Jer, muškarci možda žele dobro, ali ih ipak uvijek obuzme ona strast muževnosti, bilo da se radi o seksu bilo da se radi o vlasti. A ovaj komad to dijagnosticira na vrlo precizan način, zapravo vrlo precizno govori o tome kako i na koji način bismo trebali nastupiti kako bi društvena situacija postala čistijom i stvari krenule normalnijim smjerom, a vlast postala nešto drugo a ne samo krađa i korupcija, te da bi ljudi na vlasti doista počeli raditi za dobrobit zajednice.
Osim toga, u fokusu ovog komada je rat odnosno ratna situacija, što možda u Hrvatskoj znači nešto drugo nego li u Mađarskoj.
A svakako moram istaknuti da me uopće ne zanima feministički segment komada odnosno ono što se pripisuje ovom komadu kao feminizam. Mišljenja sam da „Lizistrata“ nema nikakve veze s feminizmom. Sasvim jednostavno vjerujem da i muškarci i žene žele isto. A isto tako vjerujem da se u ovom komadu radi i o muškim i ženskim ulogama, koje se danas u društvu pomalo konfuzno ostvaruju.
Naime, muškarci postaju ženstveni, a žene postaju muževnije. U kazalištu, primjerice, žene šalju cvijeće muškim glumcima, a ne obratno.

A to nije dobro?
Mislim da nije jer stvari tako postaju nejasne. Ne mislim da unutar tih uloga treba nešto posebno ni strogo definirati jer stvar instinktivno funkcionira sama po sebi. Stvari se izmješaju kada im pridodajemo ideologiju. Naime, u ovom komadu žene ratuju i bore se pomoću svoje ženstvenosti. Pokušavaju apelirati upravo na muževnost muškaraca. Vrlo konkretno i vrlo doslovno to čine.

Budući odbijate bilo kakvu, inače vrlo čestu i ponavljanu, feminističku ideju vezanu uz ovaj komad, kako zapravo doživljavate lik Lizistrate?
Radi se o ženi koja naprosto koristi svoju glavu, koja razmišlja i traži rješenje. Međutim vjerujem da ona to čini instinktivno povodeći se upravo ženskim instinktom da bi spojila ljude, pomirila ih, a ne izazvala pomutnju. Žene uvijek imaju tu moć što znači koheziju u obitelji, koheziju u društvu. To je ženska osobina koju Lizistrata koristi.

Komadi poput ovoga preživjeli su stoljeća i tisućljeća zbog svoje univerzalnosti odnosno svevremenske aktualnosti. Vi ste predstavu postavili u jedan suvremeni okvir...
Na ovo bih mogao reći samo: a zašto ne? S druge strane, mi ne možemo ni znati kako su se ti komadi izvodili prije više od dvije tisuće godina. To doista ne znamo. Možemo samo zamišljati. Osim toga, sva je grčka antička književnost u svoje vrijeme bila poput onoga što su sapunice danas. Svi su poznavali te priče i njihove protagoniste. Danas to znanje više ne posjedujemo. Stoga mislim da trebamo pronaći poznate situacije u kojima se ostvaruje taj konflikt.

Zašto ste komad smjestili u Hrvatski sabor? Poznajete li toliko dobro ovdašnju situaciju ili naprosto mislite da su parlamenti isti ili slični?
Naše su zemlje uistinu jako slične. No, ja sam pokušao pratiti, postavljao sam pitanja želeći provjeriti funkcionira li ta misao i ovdje. Međutim sve se prelama oko jednoga: ovdje vidimo ljudsku niskost, vidimo laž, vidimo borbe u svakodnevnom životu.

Je li uistinu teže režirati komediju od, primjerice, tragedije?
Da, teže je režirati komediju zato što iziskuje puno više rada u tehničkom smislu. Puno je teže pronaći istinitost da ne bismo bili na razini nekog televizijskog kabarea i da bismo imali stvarne, uhvatljive trenutke. Mada, kada se režira tragedija, ako u njoj nema i nekih komičnih trenutaka, ako nema svojevrsne protuteže, stvar postaje nepodnošljivom. Slično je i u slučaju komedije samo u obratnom smjeru. Osim toga, komedija je teža jer su kod nje posve očevidne reakcije. Vrlo je jednostavno: gledatelji se ili smiju ili ne smiju. Dok kod tragedije možemo razgovarati o tome kako sam doživio, što sam osjetio, kod komedije se vrlo brzo i precizno može vidjeti je li uspjelo ili nije.

Jeste li od onih redatelja koji već na prvu probu dolaze s gotovim konceptom?
Ja želim probati a ne ispipavati, s jedne strane. S druge strane, treba znati do kuda čovjek želi stići, treba znati glavne smjernice. Često kao svoj omiljeni primjer za to ističem da je tehnika u umjetničkom klizanju nešto što se mora znati i moći, nešto što se podrazumijeva i o čemu se doista nema što razgovarati . I kada je znanje klizanja neupitno, njegova umjetnička vrijednost još je uvijek upitna. Želim reći da tek nakon određenog vremena možemo razgovarati što nam nešto u umjetničkom smislu znači u predstavi. Uvijek volim znati što želim i kamo stižem, što istodobno ne znači i da je to dobro ili loše, jer neki redatelji rade upravo na način da pipkaju, traže ili istražuju.

U kakvom su odnosu vaše glumačko i redateljsko iskustvo odnosno ta dva znanja i umijeća?
Mislim da se ne može svjesno odgovoriti na to pitanje. Ja se iskreno nadam da ne režiram kao glumac i vjerujem da se radi o dva različita zanata. Međutim kao glumac sigurno znam što je lakše ili teže u određenoj situaciji, znam kada je stvaran problem i znam kada trebam pripomoći jer imam iskustvo i u drugoj struci. Ponavljam kako se nadam se da nisam glumac kada režiram i da tada imam sliku, sintezu svega. Na primjer, kada probam kao glumac tada sam posve na toj strani i nikad se ne uplićem u rad redatelja. Tada naprosto imam drukčiji zadatak. Isto tako, glumac u svom radu koristi i neke druge instrumente. Kada se režira mora se sagledati sve u sintezi, a kad se glumi koncentrirati se na svoj dio o kojem zapravo ne znaš ništa.

Unatoč brojnim umjetničkim sklonostima i bavljenju različitim medijima uvijek na prvo mjesto stavljate kazalište. Zašto?
Jer se u kazalište istinski razumijem, a sve ostalo je samo sreća. I to je ono što me zapravo zanima.
A sviđa li im se to ili ne jest drugo pitanje i drugi korak. Važije je postoji li interes odnosno hoće li doći i hoće li pogledati predstavu.

Unatoč nepredvidivosti kazališta o kojoj ste upravo govorili, kakvu predstavu možemo očekivati od mađarskog redatelja u riječkom teatru?
Kada čovjek radi u inozemstvu, uvijek je veliko i važno pitanje može li se i kako integrirati u društvenu sredinu ili će, u suprotnom, ostati samo jedna kulturna egzotičnost. Kada sam bio dijete vidio sam jednu plesnu skupinu iz Tanzanije koja je bila nevjerojatno zanimljiva, ali nije imala nikakve veze sa mnom. U ovakvim situacijama važno je koliko mogu ovdje osjetiti ono što je poznato i važno za ljude koji u ovoj zemlji žive da bih mogao postaviti jednu vjerodostojnu predstavu, a ne samo jednu zanimljivost. Da ne bude zanimljivo to što je jedan Mađar radio predstavu već da bude zanimljivo kakva je ta predstava.

Milena Jerneić