| OPERA SVEVREMENSKE SVJEŽINE I AKTUALNOSTI |
|
Popularnost verističke opere I Pagliacci Ruggera Leoncavalla i godinama nakon njena nastanka nije se smanjila. Dapače, svježina i aktualnost zbivanja kako na sceni tako i u glazbenom smislu jednako je prisutna danas kao i desetljećima ranije. Postoji razlog zašto je ova opera u dva čina s popularnim Prologom i Intermezzom jedno od najizvođenijih i najprisutnijih djela na repertoarima svjetskih opernih kuća: napet i dobro strukturiran libreto zaokružen ekspresivnošću glazbene dramaturgije skoro da nema nepotrebnog ili suvišnog tona ili fraze – možemo reći da je sve napisano baš onako kao što treba biti. Partitura eventualno podnosi kozmetička kraćenja u zborskim dijelovima ili središnjem ljubavnom duetu Silvija i Nedde, no gotovo da nema dijelova koji daju priliku za predah. Napetost dramske radnje, koja kao u nekom dobro napisanom svevremenskom kriminalističkom romanu, čitatelja odnosno u našem slučaju gledatelja i slušatelja drži koncentriranim na trenutnu situaciju. U operi nema mjesta u kojem bi koncentracija naišla na ometanje uvjetovano nepotrebnošću teksta ili glazbe. Upravo ta karakteristika koja inače nije svojstvena operi osigurava ovom djelu već prije spomenutu svježinu.
Zadaća dirigenta i redatelja u suvremenim opernim produkcijama postaje svojevrsno premošćivanje onih dijelova u kojima bi zaustavljanje dramske radnje rezultiralo nizanjem arija, dueta i raznih drugih ansambala, kompenzirajući tako neaktualnu maniru pisanja i skladanja opere koja nije u skladu s današnjim tempom života i navikom konzumiranja umjetnosti koju smo stekli. Ruggero Leoncavallo stoga se pokazuje kao skladatelj ispred svoga vremena koji anticipira našu realnost životne brzine i nestrpljivosti i kao da „gura“ činjenicu za činjenicom i stavlja pred gledatelje i slušatelje samo čistu i jasno vidljivu dramu. Međutim, još veće majstorstvo skladatelja vidljivo je u činjenici da je struktura opernog djela vrlo klasična: razabrati se mogu arije četiri glavna protagonista, kao i njihovi dueti, ali i zborski brojevi koji su svi od reda repertoarna djela čak i kad se opera ne izvodi u cijelosti.
Bi li se itko mogao zvati pravim baritonom, tenorom ili sopranom a da ne poznaje Prolog, ili ariju Vesti la giubba? Dapače, vjerojatno da ne poznajemo ni osrednjeg glazbenoobrazovanog slušatelja koji za te arije nije čuo. Stoga je razlog popularnosti ove opere sam po sebi jasan. Pred ansambl se, s druge pak strane, stavlja nimalo laka zadaća izvesti ovo djelo u punom njegovom sjaju. Svevremensko pitanje je li lakše svirati „laganog“ i popularnog Mozarta ili „kompliciranog“ Wagnera ovdje nalazi svoj odgovor. S tom idejom pristupajući partituri i shvaćajući odgovornost koja iz nje proizlazi potrebno je u tančine izraditi, prostudirati i prije svega shvatiti razloge i poruke koje djelo u sebi nosi. Note iz kojih izvodimo djelo tako postaju emocije svih dramskih likova kao i samog skladatelja koje su zaključane i daju nam se pred oči. Potražimo ključ u sebi i otključajmo ono što je toliko životno i sveprisutno – ljubav, strast, očaj, osvetu, ljubomoru… Postoji li itko tko ne bi razumio ovo o čemu govorimo? Zato je ovo opera od svih i za sve – za uvijek!
Igor Vlajnić |
print  |
|