Giuseppe Verdi                                                                POKROVITELJ PREDSTAVE
LA FORZA DEL DESTINO
( MOĆ SUDBINE )
opera

Uloge:
Don Alvaro Luis Chapa / Raul Gabriel Iriarte / Davor Lešić
Don Carlo di Vargas, sin  Siniša Hapač
Donna Leonora, kćer   Vedrana Šimić / Olga Kaminska
Padre Guardiano, fratar  Ivica Čikeš / Siniša Štork / Marko Mimica
Preziosilla, mlada ciganka  Kristina Kolar
Fra Melitone, fratar  Ozren Bilušić
Il Marchese di Calatrava  Siniša Štork / Marko Mimica
Mastro Trabuco  Sergej Kiselev
Un Alcade  Marko Mimica / Mirko Čagljević / Marijan Padavić (studijski)
Curra, Leonorina sobarica  Anamarija Knego / MilicaMarelja / Ivanica Vunić      
Vojni kirurg, liječnik  Dario Bercich / Marijan Padavić (studijski)                             
 
Dirigentica  Nada Matošević
Redatelj  Ozren Prohić                            
 
Scenograf  Dalibor Laginja          
Kostimografkinja  Irena Sušac                 
Koreografkinja  Maja Marjančić             
Oblikovatelj svjetla  Zoran Mihanović                                     
                   
Korepetitori  Ana Anconelli, Igor Vlajnić
Zborovođa  Igor Vlajnić     
 
Koncertni majstor  Romeo Drucker                   
Inspicijentica  Vesna Marinac
Šaptačica  Nina Simčić
                    
Orkestar i zbor Opere HNK Ivana pl. Zajca Rijeka i zbor "Jeka Primorja"
 
Premijera      12. veljače 2011.
Predstava s dvije stanke traje oko tri sata. 
Verdi je ovu operu, prvi put u svome stvaralaštvu, naslovio apstraktnom idejom. Značilo je to kako je i sam skladatelj mislio da je vrijeme opere satkane od brojeva, od zasebnih muzičkih cjelina (arija, dueta, terceta…) prošlo te kako je nastupilo razdoblje opere ideje. Takovo shvaćanje svoje reperkusije ima i u glazbenom prosedeu i u libretističkim proširenjima gdje je Verdi ionako široku dramu A. de Saavedre proširio epizodama inspiriranim iz Wallensteins Lager Schillera. Likovi koji se pojavljuju pa nestaju po čitave činove, široki dijapazon događanja – sve to upućuje na prikazivanje jednog isječka svijeta koji nije egzemplaran u ideološkom ili didaktičnom dramskom žanru već koji kroz vrijeme i slučajnost, sudbinske događaje postavlja pitanje između nužnosti i sudbine. Stvarajući iz dramskog žanra, Verdi u operi, glazbom i glazbenim tretmanom postavljenog libreta uspostavlja vezu između konkretnosti i raznolikosti radnje na sceni i metafizičkog u glazbi.
Široka panorama događanja, nestalna panorama epizoda povezanih radnjom – povezana je s lajtmotivom sudbine. Sudbina kao apstraktni pojam postaje ono što se i u dramaturškom i u glazbenom smislu nadvija nad pozornicom, kao i nad životom likova, i objedinjuje scensko i glazbeno te tako objedinjeno postavlja na jednu višu misaonu i životnu – umjetničku razinu.