HNK Zajc - Rijeka

Vi ste ovdje: Početna > Sezona > Arhiv > Sezona 2012/2013 > Opera > La Traviata > Kritike

Traviata kritike

„Verdi stanuje u Rijeci“

„Redateljska vizija Janusza Kice u maniri najboljeg eurospskog teatra ukljičivala je, pak, napokon jednu inteligentnu, ne dekorativnu nego u radnji vrlo aktivnu scenografiju. Marko Japelj izradio je veliku, scenski doista čarobnu kocku koja neprestano rotira, rastvara se i zatvara, rastavlja se i sastavlja, zrcali svjetlosti guta je. Iz nje i kroz nju u živote dvoje glavnih junaka neprestano najavljuje ta prijetvorna i zlobna svjetina, zapravo glavni negativni lik kojeg je Alfredov otac, sa svojim predsrasudama, samo izaslanik. „

„... hrvatska sopranistica sa stalnim angažmanom u Grazu zablistala je preksinoć u sasvim drugačijem svjetlu na svojoj prvoj pravoj hrvatskoj premijeri: kao suverena Violetta Valery u Verdijevoj „Traviati“ na pozornici riječkog HNK.“

„... tu je bila još jedna jaka, moćna i atraktivna ( ne samo intonativno) mlada žena:Kristina Kolar kao Flora. Zbor odličan!“
„Za mnoge još uvijek bolesne od zagrebačkog „Rigoletta“ profinjeni orkestar pod vodstvom maestra Nikše Bareze bio je melem.“

Jutarnji list, Branimir Pofuk

„Osvježavajuća umjetnička uvjerljivost“

„Uvjerljivost ove najnovije riječke produkcije, koja pripada krugu najboljih što su se posljednjih nekoliko godina mogle vidjeti i čuti na našim opernim pozornicama , leži ponajprije u dosegnutoj razini glazbene izvedbe. I tu se suradnja dvojice umjetnika, dirigenta Nikše Barezei redatelja Janusza Kice, našla na točki iste frekvencije, bez čega zapravo nema dobre operne predstave.“

„Usklađenost prostora i akcije u jednom estetski promišljenom viđenju koje sjedinjuje ljepotu vizualnog (u dosluhu s funkcionalnom scenografijom Marka Japelja, prelijepim kostimima Irene Sušac te oblikovanjem svjetla Zorana Mihanovića), uz puno razumijevanje specifičnosti pjevačke strane svake pojedine uloge, glavne su značajke Kicine redateljske intervencije. Za razliku od većine (dramskih) redatelja koji se u nas, sam bog zna zašto, hoće baviti i opernom režijom, Kica posjeduje fini glazbeni senzibilitet s uvjerljivom dozom stanovite elegancije jednog, gotovo bi se moglo reći, poetičnog odnosa spram glazbe i drame“.

„Margareta Klobučar kao Violetta Valery osvajala je ljepotom glasa, (kojem bi u visinama još trebalo malo zaobljenosti), no njezino pjevačko umijeće u cjelini i suverenost scenskog nastupa učinili su je izvanredno dojmljivom interpretkinjom te psihološki složene, pjevački zahtjevne uloge.
Na dobrom putu usavršavanja vlastitih pjevačkih kvaliteta pokazao se tumačenjem Alfreda Germonta tenor Davor Lešić, dok je u svom prepoznatljivom stilu belcanto pjevača sa snažnim osjećajem za dramski izričaj ulogu Germonta oca oblikovao Vitomir Marof“.

Novi list, Bosiljka Perić Kempf

„Višeslojna i elegantna predstava bez slabe točke“

„... posebna je predstava bez slabe točke koja će uvjerljivo narušiti sve udobne i namah prepoznatljive predodžbe iz obilna sjećanja brojne operne publike“.

„Motrište autora zeglade u sadržaj djela. I s najboljim opernim orkestrom u zemlji razvidne postaju mnoge često zanemarene note jer tu je i popudbina i elegancija starih talijanskih majstora. U osnovi znakovita crno-bijela „podjela“ likova (kostimografkinja Irena Sušac) nije jednoznačna jer u Kicinu prikazu zadire duboko i višeslojno u međuljudske odnose, a tome su spremno odgovorili pjevači: nepogrešiva Margareta Klobučar u naslovnoj ulozi, intenzivni Davor Lešić, debitant u ulozi neurotična ljubljenog Alfreda, i sveprisutni autoritarni otac Germont Vitomir Marof...“

Večernji list, Maja Stanetti

„Odlična Margareta Klobučar“

„... Pun je pogodak intendantice Nade Matošević da za premijeru angažira margaretu Klobučar, višegodišnju solisticu Opere u Grazu, iskusnu umjetnicu koja je svladala svu složenost lika Violette. Margareta Klobučar je atraktivno otpjevala veliku ariju o užicima života u prvom činu, a lijepi su bili i dueti Alfreda (Davor Lešić) i Violette u trećem činu, gdje ih sjedinjuje nada da će ostaviti Pariz i započeti negdje drugdje novi život.“

Vjesnik, Ratko Čangalović

„U Rijeci se dogodila opera“

„Riječka Traviata respektabilna je predstava iznimne ujednačenosti svih sastavnica, na razini dobrih europskih kazališta“.

„Pjevačke dionice, od najmanje do goleme protagonističine, bile su pomno i detaljno razrađene, raznolikost u dinamici isticala je dramsku napetost, pjevalo se i muziciralo u pravom verdijanskom stilu. Sve je bilo u službi genijalne Verdijeve glazbe i njegove tako snažne scenske riječi – parola scenica. A u događanjima na sceni ravnopravno je sudjelovao odličan riječki operni orkestar plemenita, zaobljena zvuka, precizan, nenametljiv a tako snažno prisutan. Bila je to u glazbenom pogledu večer melema za uši.
Naravno, da takav svečani umjetnički čin ne bi bio moguć da nije i režija Janusza Kice prikazala novu Traviatu, drukčiju od dosadašnjih na našim pozornicama. Barezin iznimno uspješan glazbeni dio stapao se sa scenskim ostvarenjem poznatoga poljskog redatelja. Radeći prvi put u Hrvatskoj opernu predstavu, Kica je Traviati prišao iznutra, prikazavši je u dobrom dijelu kroz Violettu i njezino doživljavanje osoba i događanja oko sebe. Ona je apsolutno centralni lik oko kojega se sve vrti pa su i dva glavna muška lika – otac i sin Germont – gledani njezinim očima“.

„I dirigent i redatelj imali su sreću da su im na raspolaganju stajali vrsni interpreti koji su maksimalno uspjelo proveli u djelo njihove zamisli. Dok smo u zagrebačkom Rigolettu bili iznenađeni stanovitom nezainteresiranošću Margarete Klobučar, mlada sopranistica iz Graza u Rijeci se preobrazila u živi lik čijoj su uvjerljivosti bitno pridonijele mladost i ljepota. Ne samo da je lijepo pjevala nego je i uvjerljivo glumila posrnulu ženu svjesnu da joj se mladi život neumitno gasi i da to nitko i ništa ne može zaustaviti. Zato nije ostvarila čak ni tjelesni kontakt s Alfredom, kojega je posebnošću scenske pojave, dugom kosom koja se isticala među zalizanim likovima otmjenih posjetitelja salona iz polusvijeta, uvjerljivo dočarao Davor Lešić. Takav je Alfredo žudio za njom ali joj istodobno izmicao, približavao se i nestajao u trećem činu, a stvaran i okrutan bio u Florinom salonu kada je Lešićev lirico-spinto tenor došao do punog izražaja. Na svojoj šestoj premijeri u jedva dvoipolgodišnjem solističkom statusu u riječkoj Operi taj je vrijedan pjevač uložio velik trud da maksimalno olakša glas kako bi udovoljio opravdanim dirigentovim zahtjevima i zahvaljujući svojoj muzikalnosti u tome uspijevao“.

Kulisa.eu, Marija Barbieri

„Strašna količina samoće“

Uzorno muziciranje orkestra riječke Opere, koji sve više postaje najbolji u Hrvatskoj i izvan kazališno-opernih okvira, te glasovno suspregnut, a zvučan i dinamički podatan zbor (zborovođa Igor Vlajnić) dali su jasnu sliku o mjestu „Traviate“ u Verdijevu opusu. A moći to tako jasno čuti i uočiti sa žive izvedbe na pozornici nije mala stvar.
U naslovnoj ulozi prvi se put riječkoj publici predstavila mlada hrvatska sopranistica Margareta Klobučar. Profesionalno se vješto uklopila u zadano režijsko viđenje Janusza Kice. Ostvarila je cjelovitu kreaciju lika. Pjevački je bila suverena, prekrasna svježega glasa, tehnički bravurozna u pasažama i bogatih dinamičkih preljeva.
Baritonu Vitomiru Marofu uloga Alfredova oca Germonta svakako je jedna od najboljih u karijeri. I sada je pružio svu raskoš lakoće njezina vokalnog tumačenja s mnogo mekoće i prozračnosti.
Tenor Davor Lešić uspješno se prilagodio zahtjevima uloge Alfreda, mnogo lirskijim od uloga što ih tumači u posljednje vrijeme, i bio ravnopravan partner ostalim protagonistima. U manjim ulogama osobito su se istaknuli mezzosopranistica Kristina Kolar kao glasovno ugodna Flora i bariton Saša Matovina odlično karakteriziranim likom Violettina ljubavnika baruna Douphola.
Riječka je opera ove sezone, uz Puccinijevu „Madamu Butterfly“, tako ostvarila još jednu vrsnu predstavu standardnoga repertoara koja može, zahvaljujući snagama u vlastitu ansamblu, dugo potrajati, možda kao prethodna „Traviata“, koja je izvođena donedavno, gotovo dva desetljeća.

Vijenac, Davor Schopf