HNK Zajc - Rijeka

Vi ste ovdje: Početna > Sezona > Arhiv > Sezona 2011/2012 > Repertoar > ARHIV > Sezona 2010/2011 > Balet > Ana Karenjina > Razgovor s redateljem

Ana Karenjina - Razgovor s redateljem

SVEVREMENSKA PRIČA O
HRABROJ I RANJIVOJ ŽENI
[razgovor s koreografom i redateljem Dinkom Bogdanićem]

Vaše uprizorenje Ščedrinovog baleta „Ana Karenjina“ hrvatska je praizvedba ovoga djela, što istodobno znači da je publici uglavnom nepoznato. No, s druge strane, svi poznaju Tolstojev roman „Ana Karenjina“ na kojem se balet temelji. Budući da je riječ o vrlo opsežnom višeslojnom romanu, s dugačkom galerijom likova, na kojem ste njegovom dijelu i na kojim odnosima temeljili svoju baletnu priču?

Nadahnula me cijela Tolstojeva priča odnosno drama. Naime, Tolstojeva genijalnost leži u tome da priču ne pretvara u sentimentalnu tragediju.
Njegov svijet je velik, širok, prostran... ispunjen je složenim obiteljskim životima i velikim socijalnim događajima.
Njegovi karakteri su bogato prezentirani. Imaju snažnu emociju i želju za ljubavlju, ali istodobno i unutarnju moralnu dubinu. A upravo u tome leži poanta moje priče.
Ukratko bih mogao reći: Ana je Ana, Vronski je Vronski, Kiti je Kiti, a Levin je Levin... Načinio sam dramaturšku poveznicu između Kiti i Levina koji su nesretni na početku (Kiti želi Vronskoga, a Levin želi Kiti) da bi onda doživjeli punu sreću, te Ane Karenjine.
Čini se da ona ima sve ljepotu, bogatstvo, društveni status i svog obožavanog sina. No, osjeća da joj je život isprazan sve do trenutka kada upoznaje oficira Vronskoga. Osim što skandalizira društvo, njihova veza i njima uskoro donosi ljubomoru i gorčinu, a Ana ulazi u samodestrukciju i završava tragično. Tadašnje društvo, naravno, ne oprašta joj, dok istodobno njenom ljubavniku Vronskome ne zamjera ništa. S druge strane je priča o Levinu, čovjeku koji pokušava pronaći istinu i sadržaj svog života, i kroz čiji lik Tolstoj istovremeno stvara svoj autoportret.
U baletnom uprizorenju priče nisam se mogao zaustaviti na mnoštvu situacija koje nam donosi Tolstoj jer bi njegovo trajanje bilo naprosto predugo. Koncentrirao sam se na ljubav Ane i Vroskoga, težinu njihove drame te likove Kiti i Levina, a društveni trenutak dan je kroz balove, ta društvena događanja i mjesta njihovih susreta, salonska druženja te odlaske u Operu. U predzadnjem prizoru, Ana sama dolazi u Talijansku operu, što je u ono vrijeme značilo skandal. Međutim, ona je tim činom željela i javno stati iza svog izbora, iza svoje ljubavi i strasti. To je trenutak kada ostaje posve osamljena, cijelo je gledalište odnosno cijelo društvo protiv nje. Više joj ne može pomoći ni Vronski, koji na koncu ispunjava želje svoje majke. Veliki ljubavnik koji je zapravo veliki slabić.
Prije potpunog sloma, povrijeđeni muž joj ne želi dati razvod, a najteže je, posve svjesno, kažnjava ne dopuštajući joj vidjeti sina. Ljubav prema Vronskome Ana bi, mislim, možda mogla čak i preboljeti, ali svoje dijete ne može. Ana Karenjina je istodobno i vrlo hrabra i vrlo ranjiva žena.
Uvjeren sam da ova priča može funkcionirati u svakom vremenu, pa i u ovom današnjem i da je puno suvremenih inačica ove priče oko nas.

Kakvom biste, kao koreograf i redatelj, okarakterizirali Ščedrinovu glazbu?

Kada sam dobio poziv intendantice Nade Matošević i ravnatelja Baleta Staše Zurovca da radim ovaj balet, bio sam, moram priznati, malo skeptičan. Na početku sam slušajući glazbu, imao dojam da će biti teško ispričati priču. Riječ je o, barem za mene, modernoj i zahtjevnoj glazbi koja je više simfonijska nego plesna. Ima u njoj doduše i valcera, ali ga treba prepoznati. Ščedrinova glazba mi je bila čak i pomalo strana, iako sam i ranije radio koreografije na modernu glazbu. Znajući priču i znajući glazbu, u prvi tren ih nisam mogao povezati. Međutim, slušajući je sve više, počeo sam je sve više i prepoznavati, a naročito nakon početka rada s plesačima. I oni su prošli isti proces tako da sada sami prepoznaju glazbu u tolikoj mjeri da mogu dati i svoju emociju. A emocija je u ovoj predstavi jako važna, od prvog ulaza Ane Karenjine pa sve do kraja. Svi su likovi satkani od emocija, kao što je i cijela koreografija nabijena emocijom.
No, govoreći o glazbi, valja znati da je Ščedrin prvo napisao glazbu za istoimeni ruski film, koji osobno držim najboljom filmskom verzijom „Ane Karenjine“, u kojem je njegova supruga, glasovita balerina Maja Pliseckaja glumila groficu Betsi. Potom su, vjerojatno, zajedno došli do toga da Ščedrin na temelju toga napiše glazbu i za balet i to upravo za Maju Pliseckaju.

Balet je originalno pisan u tri čina, međutim, riječku predstavu čine dva... Znači li to je partitura kraćena?

Balet sam koncipirao u 12 slika i dva čina. Glazbenog materijala je u originalu čak tri sata, a današnja publika, siguran sam, teško bi prihvatila tri čina to jest toliko trajanje. Stoga sam glazbeno napravio odabir za dva čina pri čemu se partitura ipak nije značajno kratila, uglavnom samo neke repeticije. Kompozitor je, osim toga, za Anu Karenjinu napisao nekoliko veoma dugačkih i teških scena, za koje sam smatrao da nema potrebe da budu takve, pa smo ih ponešto skratili.

I ovoga puta ostajete vjerni svom neoklasičnom rukopisu. Koliko se zapravo oslanjate na klasiku, a što crpite iz suvremenog?

Suvremen je cijeli koncept: libreto, moje viđenje priče... A klasični dio je ples na špicama, potom i podrške koje su klasičnog smjera. Klasika je baza moga rada, ali u svakom pokretu, varijaciji, pas-de-deuxu ima i suvremenih momenata.
Mislim da je to dobro za publiku jer će biti zadovoljan i onaj dio koji voli klasiku, kao i onaj dio publike koji voli pomalo drugačiji balet.

Ako izuzmemo Vašu koreografsku suradnju na projektu Hrvatske drame „Amadeus“, ovo je Vaš prvi koreografski rad u riječkom Baletu. Kakva je bila suradnja s riječkim ansamblom?

Svi su plesači od samoga početka rada „grizli“. Svjestan sam da sam im zadao neke zadatke koji su im možda, s obzirom na suvremeni baletni pokret koji s njima sjajno radi Staša Zurovac, bili ponovno novi. Međutim, to su plesači koji su završili klasične baletne škole i mislim kako je to preduvjet da bi se uopće mogao plesati suvremeni pokret kakav je onaj Staše Zurovca.
Bila je to izvrsna suradnja, posebice sa solistima na kojima sam izgradio bazu ovoga baleta. Suočili su se s jednim novim izazovom, i pokazali da su vrlo uigran ansambl. Mislim da im je bilo drago biti ponovno na špicama, što je i za mene bilo ugodno iznenađenje.
Razgovarala: Milena Jerneić