HNK Zajc - Rijeka

Vi ste ovdje: Početna > Arhiv > Sezona 2009/2010 > HRVATSKA DRAMA > Med+pepeo > Razgovor s redateljem

Razgovor s redateljem

ARHAIČNA ZAHTJEVNOST PRIPADANJA

R.R.: Nakon što ste s glumicom Anom Karić realizirali monolog prema Shakespearovim djelima kroz koja se provlači tema krvi, pozvani ste u Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca iz Rijeke, gdje ste odlučili ne izabrati neke od glumaca već ste u svoj projekt uključili čitav glumački ansambl. Postoji li odnos između takvog vašeg odabira i odluke da napravite predstavu u čijem će središtu biti antički zbor u grčkoj drami?

F.M.P.: Itekako postoji. U kolektiv se treba baciti naslijepo i ničemu se ne nadati. U mojim predstavama, odnosno u projektima koje stvaramo Christelle Harbonn i ja, neposredno i zajedno s glumcima tijekom proba, važno mi je istodobno stvarati glumce i to koristeći se onim što oni sami o sebi manifestiraju ili onim što im ukradem. Važno mi je od glumaca stvoriti svjedoke samih sebe, a time i svjedoke ostalih.
Na scenu sam postavio brojne grčke tragedije i nije mi bila namjera ponovno postavljati pitanje uvijek napetog odnosa između zbora koji utjelovljuje kolektiv i junaka koji utjelovljuju transgresiju.
Kad smo, dakle, s Nadom Matošević i Žarkom Radićem počeli razgovarati o projektu baziranom na grčkoj tragediji, prvo mi se učinilo mogućim a kasnije i nužnim u središte našeg rada staviti snagu antičkog zbora - koji u sebi uključuje identitet, djelovanje, misao, estetsku važnost.
Zbog toga smo Cristelle Harbonn i ja smatrali legitimnim naslijepo se baciti u kolektiv koji već postoji: glumački ansambl HNK Ivana pl. Zajca iz Rijeke. Moram reći i to da sam vidio predstavu „Jazz“ u režiji Ivice Buljana koji je na prekrasan način pokazao inventivnost glumaca koji sačinjavaju taj ansambl.

R.R.: Imajući u vidu predstave koje ste režirali do danas (više pritom mislim na projekte nego na kazališne komade), čudno je da se zanimate za antički zbor. Je li za vas zajednica jedinstvo osebujnosti ili pak smatrate da ona gazi individualnost? Od kojeg postulata ste krenuli i što danas možete tvrditi?

F.M.P.: Istina je da mnogi projekti koje sam realizirao - Boravak , Helter Skelter (Eurokaz, 1991.), Conversation Pieces (Eurokaz,1994.), Das Beste kommt noch (Eurokaz, 1994.) itd. postavljaju na scenu neku vrstu zbora, bez junaka, bez priče, bilo zato što je zaboravljena bilo zato što je nikad nije ni bilo. Ipak taj zbor u štrajku ne želi odstupiti i biti rasformiran.
Ima nešto što se poput zakona provlačilo kroz sve te predstave, a može se ukratko rezimirati: svi su zahtjevali da ovise o nekome i da netko o njima ovisi.
Kao da se radi o posljednjim dogovorima među bićima prije noći koja još i nije smrt.
Potrebno nam je negdje pripadati, kakva god bila cijena te prisile. To je to.Ta arhaična zahtjevnost koja u nama i izvan nas stvara pritisak. Time želim reći da nas samo prisila onog drugog može natjerati da priznamo ono što zamišljamo biti i da o tome pregovaramo. Mi jesmo ljudska bića, sigurno je da smo zbog toga naučili - od banane do automobila - također biti roba, teško ali i s određenim olakšanjem.
Zbog humanosti se nadamo da ćemo svoje odnose s drugima urediti kao oblik razmjene. Time ne manje, svatko će od nas u svom životu razlučiti da je ljubav rijetka i neobjašnjiva te da je možda ona tamna velikodušnost prijateljstva. Dakle, izuzevši naša tijela koja se sve lakše i lakše prodaju (nikad bez upozorenja), što nas još može udružiti s onim nepoznatim u nama? Nešto što bismo prihvatili kao manifestaciju sebe, a da se za to ne uhvatimo kao za identitet.
Nešto što bismo prepoznali u riječi mrtvih koji žive u nama u istoj mjeri kao i živi. Nazovimo to našom mišlju.Upravo naša misao stvara potrebu za drugima, a ne stvaraju je naša vjerovanja ili uvjerenja, koja nisu diskutabilna, niti je stvaraju naša tijela ili tijela drugih. Tu misao ponekad zovem erotizmom onog drugog, njegovog postojanja u svijetu. Možemo biti sigurni da se naša misao i misao onog dugog utjelovljuju u zrnu glasa, u puti kože, u gestama. Naša misao i misao onog drugog su epifanija. Ono što želimo proživjeti u svijetu jest upravo ono što polažemo na stol, svatko pred svakim da se može uzeti, ostaviti , ali prije svega da se o tome može pregovarati. I danas, nakon pet tjedana proba. Mislim da jedino pod ovim kutom promatram antički zbor, a to mi omogućava da glumce, koje sam okupio oko pitanja zbora, vidim kao one koji sami sebi postavljaju to pitanje i koji se tog pitanja oslobađaju kroz glumu, i kao one koji si postavljaju pitanje njihove pripadnosti ansamblu -cjelini i ponovno otkrivaju taj osjećaj. To je razlog zbog kojeg sam htio raditi s već formiranim kolektivom.

Razgovarala: Rachelle Rotschbinn