Nikada nije da nekako nije¹…

Za početak, kako u gorućim pitanjima oko operete i Offenbacha, ipak, nismo svi znalci (za razliku od gorućih pitanja oko nogometa i dnevno političko-gospodarstvenih prilika) podsjetimo se originalnog zapleta “Pariškog života”…²                                                                      

(Ispričavamo se zbog malih tehničkih problema s direktnim prijenosom misli u djelo nismo bili u mogućnosti prikazati vam originalni zaplet te vas molimo da se (kao i uvijek) zadovoljite repriznim tv programom…)

Sve ovo³, gore navedeno (?!), dogodilo se u Parizu, 31. listopada 1866.g. i kao i u svi ostalim Offenbachovim djelima nemali se broj njegovih suvremenika mogao prepoznati. Offenbachova ironija, kritički žalac i neskrivena poruga bili su usmjereni na stvarne ljude. No, kako to već biva, ljudi iz povijesti ne nauče ništa i uporno, baš poput noćnih leptira koji neumorno i časno ginu na gorućim svjetiljkama, prenose svoju glupost, niske strasti, slabosti i zablude s koljena na koljeno. Vrijeme kojemu pripadamo govori tome u prilog više od bilo čega, međutim, da smo se, kojim slučajem odlučili “Pariški život” transponirati u Sada i Ovdje, bilo bi potpuno besmisleno, jer naši suvremenici sebe ne bi “prepoznali”. Naši suvremenici ne vide dalje od vlastita nosa. Ironija, kritički žalac i neskrivena poruga više “ne pale” i ne zanimaju nikoga. I ne možemo ništa protiv toga. Do jučer dijelili smo se na bjelokošce, crnokošce, žutokošce ili crvenokošce, danas, s ponosom to možemo reći, dijelimo se na golokošce i debelokošce. A kako je tome tako i kako ne možemo ništa protiv toga,  u adaptaciji koju smo vam odlučili predstaviti, pozvali smo u sjećanje prohujala vremena pred kraj 20. stoljeća – dobre, stare osamdesete. Zašto?                                    

-  Ipak je ovdje riječ o opereti kojoj je cilj da nasmije i zabavi (svekoliko pučanstvo).                          
- A što je smješnije i zabavnije nego li sjetiti se sebe tih godina – prolistajte malo obiteljske albume i pogledajte samo te fotografije. Zar nije istina kako nam je svima malo neugodno i fudbalerki i tapirane kose i šišmiš rukava i jastučića u ramenima i blijedih, pretkratkih uskih traperica visokog struka i bijelih soknica i plastičnih visećih naušnica i bambus ili juice-votka mamurluka i…                                                                                                                  
- A, opet, tako iskreno žalimo za tim vremenom u kojem smo, kao gromom ošinuti, skakali na prve taktove omiljene nam pjesme s omiljene nam radio-stanice i bjesomučno stiskali “REC” na “kazetaru” – nikada nismo stigli snimiti niti jednu pjesmu od početka, ali nije nam smetalo.        
- A tek wallkmeni?! Ili video-rekorderi?! A tek kompjuteri s “Tetrisom”?! Ili Barbike?! I sve te tako zamamne stvari koje smo željeli, a nismo ih mogli imati. I svi ti tako zamamni ljudi koje smo oponašali, a nismo im se mogli približiti.                                                            
No, kad splasne sve to sentimentalno oduševljenje, shvatimo kako je, a da nismo znali, to bio tek početak Ničega. Kako će svi ti “obični ljudi” koji su preko noći postajali filmske dive i pop ikone ili te manekenke koje je netko “otkrio na cesti” ili ti šmokljani koji su u garaži lemili žice i spajali strujne krugove ili ti stočari kojima su krave slučajno upadale u naftne bazene, jednoga dana, ležeći na svojim bilijunima upravljati ne samo našim egzistencijama nego i našim željama i snovima. Jer, 145 godina nakon Offenbachova “Pariškog života” nema više ničega za poželjeti.   

Oh, kako je lijep ovaj svijet – ovdje sumporni potok, tamo klonirani cvijet!

Za kraj (zar već?!), kako u gorućim pitanjima oko operete i Offenbacha, ipak, nismo svi znalci (za razliku od gorućih pitanja oko nogometa i dnevno političko-gospodarstvenih prilika) podastrimo naš neoriginalni zaplet “Pariškog života”…

Na pariškom aerodromu dočekuje nas naravno TV-ekipa koja za potrebe svojih gledatelja, gladnih najnovijih skandala, bilježi sve pikanterije iz prve ruke. Tako suvremeni čovjek više nema potrebe ustajati iz svog naslonjača – sve mu je pred nosom – sve na “klik” daljinskog upravljača, a za prodrmati kolesterolom začepljene krvne žile ponudi je još pridodana i nagradna igra s bogatom nagradom. Sve što trebate je ostati priljepljeni za TV u očekivanju grozničave završnice, jer možda se i vama, možda već sutra, baš posreći. Na istom tom pariškom aerodromu dvojica pariških aspiratora tj. žigola čekaju slijetanje aviona kojim stiže zajednička im ljubavnica (koja je “skočila” do Londona svojoj kozmetičarki). Kad li ono, ko za vraga, ona se pojavljuje s trećim i, što je još gore, pravi se kako ih niti ne poznaje. Ah, te žene, te žene… Općepoznato je kako dvije žene (uglavnom zbog ljubavi) nemaju nikakvih problema pri dijeljenju jednog muškarca,  jednako tako, općepoznato je kako dva muškarca (uglavnom zbog egoizma) imaju velikih problema.⁴ Kako je naše junake, u prošlosti, već posvadila jedna prevrtljiva žena, odlučili su kako si takvo što više neće dopustiti te da će ih izdaja ove prevrtljivice ponovno zbližiti. A da im aspiracije tj. težnjenje nastave prolaziti u dobrom raspoloženju odlučuju se “baciti” na ocvale dame iz pariškog jetseta. Prvi od naših aspiratora tj. žigola, nošen na krilima sjajne ideje vodilje, otrči odmah, dok drugi od naših aspiratora tj. žigola, zastane na trenutak da razmisli o tome (on je naime, na višem stupnju razvoja aspiracije pa si je u “projekt” ukomponirao i lažni ruski naglasak, ne bi li bio poželjniji). Jer današnje žene znaju točno što hoće.  Ah, te žene, te žene… Ah, ti muškarci, ti muškarci… Općepoznato je kako žene iz visokog društva rado svojim ostarjelim muževima nabijaju rogove jer ih ionako jedva trpe (i to uglavnom zbog love), jednako tako, općepoznato je kako aspirantima i žigolima to imponira (i to uglavnom zbog egoizma ili zbog love (ne mogu se odlučiti)).⁵ U živoj gomili našao se i jedan veseli Kolumbijac, narko-boss pun zlata i željan avanture, a gdje drugdje do li u Parizu? Baš, u to, na aerodrom stiže i jedan bogati američki bračni par (oil-barun i bivša miss, a sad oil-barunica), koji je svoj ustajali bračni život odlučio malo začiniti “pariškim životom”. TV-voditelj, propali nosač golf-palica, a sada TV-zvijezda, odluči od našeg drugog aspiratora tj. žigola napraviti budalu pred svekolikim TV-auditorijem te ga izabere za natjecatelja nagradne igre “Usvoji pa osvoji”. Drugi od naših aspiratora tj. žigola, svojim iskusnim okom, ocijeni, tek pristiglu, oil-barunicu dobrom prilikom te pristane (za pišljivih 100 milijuna franaka) pred svekolikim TV-auditorijem napraviti budalu od sebe, te odvodi baruna i barunicu, umjesto u Grand hotel, u svoj stan, ne bi li tamo, nesmetano, mogao zavesti dotičnu oil-barunicu. Kad li ono, ko za vraga, i oil-barun ima “tajni” plan koji uključuje intimno druženje s, netom, bivšom ljubavnicom našega junaka tj. aspiratora tj. žigola (to je ona pristigla s trećim koja se pravila kako ga ne poznaje)⁶. I tako… dođu oni u stan… a kad tamo…, za razliku od veeeelike Amerike i veeeeelikog američkog sna - sve je tako malo…
Ah, da, to je već drugi čin… u kojemu, naš oil-barun, željan druženja i zabave, očekuje večeru s probranim gostima iz jetseta, međutim, naš junak je na sto muka, jer on (još) ne poznaje nikoga sa slika iz žute štampe. Ali, kako to već biva, u svakom dobrom zapletu, pojavljuju se jedan njuškač pazuha i jedna cvjećarica, koji, uz pomoć nekolicine svojih “prijatelja”, spašavaju “stvar” glumeći hotelske goste dubokih džepova i večera može započeti… Joj, ne! Zaboravih! Prije toga je oil-barun zadužio našega junaka da odnese preporučeno pismo svojoj (oil-barun je toga nesvjestan) netom, bivšoj ljubavnici. (Za provjerenu kvalitetu i tržišnu vrijednost dotične, netom bivše ljubavnice našega junaka, pročulo se i u bijelom svijetu). Naravno, peripetije radi, pojavljuje se i dotična, netom bivša ljubavnica našega junaka, koja oil-barunu daje dvosmislen odgovor, a oil-barunici nedvosmisleni žalac ljubomore. Općepoznato je kako muškarci ne znaju čitati između redaka, a još je i općepoznatije kako žene nikako da to shvate.⁷ No, ionako nemamo vremena za fenomenološke momente, jer gosti su počeli pristizati na večeru…  U trećem činu, evo ponovno zajedno naših junaka tj. aspiratora tj. žigola zajedno.  No, u 20. stoljeću nema potrebe umarati noge, dovoljno je “okrenuti” telefonski broj) Naime, pokazalo se kako žene iz pariškog jetseta nisu više što su nekad bile – sada su i one, baš poput svojih muževa-rogonja-a 100% doktora tj. odvjetnika, svoje usluge odlučile naplaćivati po satu pa je naš siroti prvi junak tj. aspirator tj. žigolo pomalo indisponiran. Jednako kao i naš drugi junak tj. aspirator tj. žigolo iako se pokazalo da oil-barunica uopće nije tvrd orah, ipak oil-barunova prisutnost u stanu onemogućuje mu “akciju”. Odluče oni tako oil-baruna izvesti na modnu reviju u “probrano” društvo manekenki i slavnog kreatora te ga dobro napiti. Što odlučiše to i ostvariše… No, u nedostatku “probranog” društva odlučili su se za “neprobrano” i ispalo je baš fino! Ah, ti poroci, ti poroci… Općepoznato je kako i mala količina alkohola nenaviknutom organizmu može nanijeti kobne posljedice i baciti ga na koljena, a još je i općepoznatije kako neki nikako da shvate kako svaki uspjeh iziskuje mukotrpan trening i odricanje.⁸Četvrti čin donosi rasplet! To je poznato svima – i znalcima i neznalcima pa nećemo dulje duljiti. Općepoznato je kako je to općepoznato.⁹
Jer, naravno, na televiziji sve ima sretan kraj (osim onoga što nema, ali to se ionako prikazuje u poslijeponoćnom terminu pa to nitko ne vidi). Ne preostaje nam nego pozdraviti vas do sutra na prvom programu TV… Nakon samo jedne reklame slijedi repriza hit-serije repriznog hit-programa: Voljelo se troje mladih ili Kako se, umjesto da se kočija pretvori  u bundevu, jedan trokut (štoviše ljubavni) pretvorio u trakavicu (štoviše sapunicu). Jer…
“Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo pak ni vezda ne bu na nam nekak ne bu.”¹⁰.
 
Marijana Fumić