| Riječ redatelja |
|
CASANOVA U TEATRU
Raditi „Casanovu u Istri“ značilo je preplesti priču oko libreta, pretočiti sve ono što glazba i osnovni zaplet „insinuiraju“ da se dogodilo , izaći z okvira realiteta Venecije, Poreča, Vrsara, biskupa, policije i svega onoga što tvori mogući, realistični okvir ove opere. Teško da ćeš pronaći boljeg junaka od Giovannija Giacoma Chevaliera De Seingalta Casanove, avanturista, svećenika, glazbenika, vojnika, špijuna, trgovca, violinista, prevaranta i biznismena da spoji dva i pol stoljeća u kojima se ljudska ćud nije nimalo promijenila. Njegov život taštog pohotnika, ljubitelja novca i putovanja, osvetnika i prijatelja plemstva i moćnika, lažljivca i hvalisavca koji zarađuje na istim takvim osobinama drugih opisivan je u filmovima i pričama stotine puta. Raznovrsnost elemenata priče - kazališna družina, venecijanski karneval, Casanovino progonstvo, bijeg, oluja na moru, političke prilike u Poreču, pejzaž Vrsara, putovanja po svijetu, navodno otkriće lutrije…isprepleću se uz pretpostavku da Casanova u tom trenutku i nije baš u „zenitu karijere“, pa ga to čini i pomalo nespretnim i nepripremljenim za tako veliki trud i „tramak“ koji se od njega očekuje. To su elementi od kojih treba početi, no sve zajedno ih je valjalo teatralizirati i relativizirati, u više navrata porušiti četvrti zid prema publici i samu priču prilagoditi zadatostima današnjeg vremena koje je prepuno hvalisavaca, smiješnih crkvenih prelata, veza i vezica „za jednu noć“, policijskih pretraga, seksualnih ucjena i oklada, prežderavanja, varanja i laganja.
U „Casanovi u Istri“ kroz prizmu commedije dell'arte igramo se s elementima karnevalske noći u kojoj je sve moguće. Raznovrsnost glazbene misli maestra Kabilja čiji sam veliki poštovatelj oduvijek, vodila nas je i glazbeno kroz stoljeća – od baroka preko rosinijanske furioznosti do romantičnih dueta ili pak disonantnih motiva svojstvenih žanrovima dvadesetog stoljeća. No sve to začinjeno vrlo autentičnim stilom maestra Kabilja. Čast je redatelju praizvoditi operu, a pogotovo domaće, hrvatsko djelo, pa stoga zahvaljujem svima na prigodi i pomoći, posebno maestru Lipanoviću, na sjajnim glazbeno – dramaturškim savjetima. Nadam se da će ova opera nastaviti živjeti na našim pozornicama.
Krešimir Dolenčić |
print  |
|