Na pitanja o mogućim reakcijama na pojavljivanje Severine Vučković u ulozi Barunice Castelli, intendantica Gotovac je odgovorila kako misli da je kazališna zajednica već počela prihvaćati tu činjenicu, te kako se ne radi o „otkrivanju tople vode“. Naime, već je glasoviti redatelj Eimuntas Nekrosius za naslovnu ulogu u svom „Hamletu“ angažirao litvansku pop zvijezdu, a predstava je proglašena predstavom desetljeća.

Dirigent Igor Vlajnić nije krio svoje oduševljenje gazbom Marjana Neќaka, za koju kaže da će predstaviti iskorak u hrvatskom glazbenom svijetu. Rad na ovom projektu zanimljiva je i izazovna novina i za koreografa Stašu Zurovca, čarobnjaka plesne scene, koji iza sebe ima puno iskustva.

" Od prve scene, koja je umjesto glazbom, ozvučena mrmorenjem ulice, preko glazbe u ritmu tanga koji pokretom više govori o samoći ljudskog bića, nego o sreći i ljubavi-do ljubavne priče, sa svim njenim strastvenim usponima i padovima, s naivnim pogledom na ljubav i luđačkom željom za njenim ostvarenjem, sa svim tim ansambl predvođen solistima-nosi se snagom, lakoćom i uzavrelim emocijama koje naprosto kipe sa scene u gledalište." Tako je o „Tangu“ u „Novom listu“, prigodom premijere, pisala kritičarka Svjetlana Hribar. A Maja Đurinović je u „Vijencu“ ocijenila da „riječki "Tango" snažno djeluje kao poetska i plesno/dramska cjelina“ te da je "Tango" predstava koja prelazi rampu“ i „kolaž krasnih glazbenih brojeva“ uz koje se „slike nižu kao kratki rezovi, ganutljivi susreti, nalaženje i gubljenje.“

Predstava „Nabucco“ premijerno je izvedena 2003. godine, pod vodstvom maestre Nade Matošević. Osim besprijekornom glazbenom izvedbom, puno je pažnje privukla i novom redateljskom koncepcijom Ozrena Prohića koji je starozavjetnu priču o babilonskom porobljavanju Židova sagledao kao priču o duhovnosti pri čemu geometrijski raspored situacija na sceni govori o dramaturškim odnosima. A izuzetnu vizualnost predstave ostvarili su, u prvom redu, scenograf Dalibor Laginja i kostimograf Silvio Vujičić.

I publika i kritika takvu su predstavu prihvatili s oduševljenjem, pa stoga ne čudi da su na jednak način pozdravili i njen povratak na riječku scenu.

"Prebiranje po (kronološki formalno) jednogodišnjim dnevničkim bilješkama (od kolovoza 2003. do kolovoza 2004. godine) iz neobvezatne (samo)ironije i provokativnoga "svlačenja do gola", u ovoj je Mandićevoj knjizi preraslo u svojevrsnu "nehotičnu autobiografiju". Ulazeći "sebi pod kožu" autor nesmiljeno sondira, unatrag, umalo pedesetak godina svoga javnoga i privatnog života.
Dramaturški zgodno složeno ovdje se razotkrivaju koliko njegove tajne mane, toliko i sposobnost ironijskog uočavanja pukotina u (tuđim) javnim vrlinama. Nedvojbeno, ova je knjiga prva u kojoj se jedan javni djelatnik - poznatiji kao oštar kritičar i polemičko zabadalo - bez stida ogolio u svojoj intimi, ali s utoliko više prava da ne štedi nikoga." Dio je to teksta kojim nakladnik knjige najavljuje ovo Mandićevo nagrađeno izdanje, a koje je odmah po izlasku iz tiska dospjelo na sam vrh ljestvica najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj.

U ostalim ulogama nastupit će Voljen Grbac, Ivica Čikeš, Olga Kaminska, Nataša Jović Trivić, Siniša Štork, Davor Lešić, Milica Marelja.

Prigodom premijere, "Nabucca" su popratile sjajne kritike. Maja Stanetti ("Večernji list") tada je napisala: "Novi postav Verdijeva "Nabucca" u riječkom HNK-u vjerojatno nikoga nije ostavio ravnodušnim, a to je zacijelo dobar znak "uzbunjivanja duhova". Na domaćoj sceni svi su već desetljećima navikli na isti povijesni pristup babilonskog sužanjstva Židova s prigodnim međuodnosom likova. Riječki "Nabucco" mijenja težište."

A Ozren Prohić je takav svoj redateljski koncept, zbog kojeg je "Nabucco" označavan i kao "predstava za 21. stoljeće", pojasnio riječima: "Nabucco" ima puno dublji sloj, sloj stvaranja kontakta s metafizičkim i puta prema duhovnom. A to je, u skladu s new age filozofijom, ono prema čemu kreće svijet u 21. stoljeću: nakon velikih povijesnih i socioloških zamaha, naš svijet pokušava otvoriti pukotine kroz koje će duhovno ući u ljudski život."

"Hvataju se osjećaji, stanja duše, raspoloženja, dramatične napetosti, komičnost, igra – sve se to izobila nalazi u  "Liolà", tako da plane želja za dvobojem za režiju koja bi publici pružila sve nijanse bojā teksta, u čitanju koje želi vizualno razotkriti također i zbivanja skrivena u tekstu. Smatram da je to za redatelja prilika koja ga obogaćuje u pretrazi jednog djela koje je imalo i ima velik uspjeh, što potvrđuju stotine izvedbi u svijetu kroz 90 godina njegova života. A za Talijansku dramu neka to bude nova prigoda da pokaže svoju trajnu živost i vrhunsku formu." Riječi su to redatelja Nina Mangana, kojem je ovo četvrta režija Pirandellovih djela s ansamblom Talijanske drame.

Inače, komedija je napisana na sicilijanskome dijalektu u kolovozu 1916. godine u vrijeme prvoga svjetskog rata kada je autor proživljavao bolno razdoblje života zbog boravka sina Stefana u zarobljeničkom logoru, i zbog sve učestalijih mentalnih kriza supruge Antoniette. U pismu sinu u zarobljeništvu Pirandello se pohvalio svojim djelom: „Napisao sam ga u petnaest dana, ovoga ljeta, u tome je prošlo moje ljetovanje. Tako je veselo da izgleda kao da nije moje djelo“. Komediju je 4. listopada 1916.   uprizorila sicilijanska glumačka družina Angela Musca, koji je tumačio naslovnu ulogu. Na četiri reprize, publika i kritika mučila se s razumijevanjem dijaloga na agrigentskom govoru. Pisac je shvatio "teškoću uskoga sicilijanskog seoskog  dijalekta" i pobrinuo se za talijanski prijevod koga je umetnuo u knjigu "Liolà. Seoska komedija u tri čina: sicilijanski tekst i usporedo talijanski prijevod", 1928. Novo je izdanje tiskano u Firenci.

Mirko Čagljević rođen je u Vukovaru 19. srpnja 1947. godine. Pjevanje je usavršavao kod primadone prof. Božice Miller-Sitarić te svjetski poznate mezzosopranistice, Kammersängerin Biserke Cvejić.

Karijeru je započeo u Osijeku, a potom nastavio u Rijeci. U Rijeci je, još kao solist osječke Opere, prvi put gostovao u Straussovom "Šišmišu", kada ga je zapazio tadašnji direktor riječke Opere, pokojni maestro Davorin Hauptfeld i pozvao na audiciju. Prošavši je, Čagljević je postao članom riječkog ansambla. Prošlo je od tada 23 godine, tijekom kojih je Mirko Čagljević na sceni ostvario brojne uloge. Spomenimo samo neke: Zajčevi Nikola Šubić Zrinjski i Ban Leget, Verdijev Rigoletto, Renato u "Krabuljnom plesu" i Germont u "Traviati", Mlinar Simo u Gotovčevom "Eri", Escamillo u Bizetovoj "Carmen", Silvio u Leoncavallovim "Pagliacima", Figaro u "Seviljskom brijaču" Gioacchina Rossinija...

Nastupao je i u opernim kućama Zagreba, Splita, Ljubljane, Maribora; ljetnim festivalima u Ljubljani, Puli, Opatiji, Rijeci, Krku te brojnim koncertima.

O dramskim nagradama odlučio je žiri u sastavu:Elvio Baccarini, Maja Brala, Valnea Žauhar, uz obrazloženja:

Nagrada "Dr. Đuro Rošić" za najbolju dramsku predstavu u cjelini – velika scena: Peter Shaffer: "AMADEUS" u režiji T. Janežiča

"Amadeus" nam je omogućio u istu večer uživati u višestrukom kazališnom umijeću. U dobrom skladu izuzetne složenosti, ponuđeni su nam mnogi oblici kazališnog izražavanja. Takav je poduhvat zahtjevao mnoge vrline, spoznaje i naglašeni senzibilitet. Razni su se elementi cjeline dobro ukomponirali, na način da su se nadopunjavali bez neprimjerene međusobne nametljivosti. U središtu predstave jasno se prikazuje temeljni motiv ovoga kazališnog rada, u ispreplitanju Mozartovog svakodnevnog života, Mozartovog uzvišenog stvaralaštva i Mozartove društvene sredine. Prožimanjem tema ovozemaljskih događanja i dimenzije vječnosti koja pripada Mozartovom geniju, predstava nas uspješno vodi i senzibilizira u odnosu na raznolike razine čovječnosti. Radovali smo se, veselili, divili i suosjećali u promatranju interakcije u kojoj su svi žrtve – obdareni Mozart, koji je žrtva svog dara, ali i svi oko njega, koji su žrtve nemogućnosti njegovog genija da shvati normalnost, da razvije s njom suživot, ako ne i komunikaciju. Zapamtit ćemo istaknute glumačke uloge, kao i uzvišene glazbene trenutke Mozartovog besmrtnog stvaralaštva, zapaženo predstavljene od strane izvođača, uvijek u funkciji cjeline predstave, a nikada radi nesvrhovitog i lakog postizanja efekata. Iz svega rečenog, očito je da je režiranje ovoga rada prestavljalo posebno izazovan zadatak, pri čemu možemo istaknuti sposobnost valoriziranja dijelova, prepuštanja primjerenog prostora umjetničkoj virtuoznosti izvođača, ali i ukomponiranje cjeline. Uvjereni smo da će riječka publika još dugo željeti gledati ovu predstavu.

Nagrada "Dr. Đuro Rošić" za najbolju dramsku predstavu u cjelini- Zajc off:

Ugo Betti: "DELITTO ALL'ISOLA DELLE CAPRE"/"ZLOČIN NA KOZJEM OTOKU" u režiji D. Zlatara Freya

Pozornica na kojoj je postavljena predstava, Kozji je otok. I dok glumačka energija još uvijek stoji nepokrenuta, iznimna scenografija uvodi publiku u pomalo neobičan svijet – svijet surovog realizma na granici stvarnosti i zdravog razuma.

Ispitujući identitete triju žena koje žive u otočkoj izolaciji, a koje pod utjecajem savršenog zavodnika nesmetano odstupaju od svojih uloga majke, kćeri i šogorice te dopuštaju razor obiteljske zajednice, Damir Zlatar Frey nesvakidašnje surovo, a opet istančano, pristupa problemu moralne odgovornosti te kroz impulse i pokrete, tišinu i riječi, ekspresiju i autizam uvodi među gledatelje visoku tenziju izazvanu vrtlogom strasti, ljubomore i očaja. Upravo ispreplitanjem različitih emocionalnih stanja do izražaja dolazi slojevitost ovog djela koju upotpunjuju izvrsna glumačka uigranost i suradnja te bespogovorna predanost ulogama. Svoju težinu igranoj predstavi daje i sveprisutan, a ipak nenametljiv leit motiv koji kao da osvješćuje granicu između života i smrti, zdravog razuma i ludila.

"Zločin na kozjem otoku / Delitto all' isola delle capre" djelo je kojeg odlikuju i dramaturške, i glumačke, i vizualne i emocionalne komponente.

Nagrada "Zlata Nikolić" za najbolje ostvarenu žensku ulogu:

ANDREJA BLAGOJEVIĆ za ulogu Agate u predstavi predstavi "Delitto all'isola delle capre"/"Zločin na kozjem otoku" 

Supruga koja strpljivo čeka i ljubavnica koja nestrpljivo čezne, nježna majka koja ustreptalo postoji da bi iznjedrila život i hladnokrvni ubojica koji ga s lakoćom uzima – sve je to, i još niz nijansi što spajaju upravo navedene, samo naizgled zavađene impulse, samo naizgled krajnosti, sve je to Agata. I sve je to, kroz riječ, pokret, svoju ali i emociju i misao koju gromoglasno budi kod publike, to je dramski i psihološki istančano osmišljena i odigrana Agata Andreje Blagojević. Autističan svijet u koji je Ugo Betti smjestio Agatu, Andreja Blagojević učinila je svojim, a potom nam iz njega poklonila upečatljivo utjelovljenje više nikome začuđujućeg ali iznenađujuće snažno oslikanog jedinstva putenosti i zločina, emotivnog naboja i kriminalnih misli. Agata Andreja Blagojević, na raskršću ulica koje sve vode svugdje i nigdje, s umješnošću i umjetnošću ritualnog, presijeca gordijski čvor postojanja i s gotovo nepodnošljivom, zavodljivom lakoćom interpretacije poručuje da je nakon tog čina – samoća. Tamo više nema izgovorene riječi, ali tamo suvereno vlada pokret. I kroza nj misao. Snaga kojom je Andreja Blagojević u 'Zločinu' utjelovila vidljivo i nevidljivo, akciju i misao, upravo je to ono što ovu ulogu odnosno glumicu čini iznimnom. Brojne, gotovo konstantne emotivne tenzije Andreja Blagojević odigrala je lakoćom neminovnoga, uz – ne zaboravimo – snažan oslonac ostalo troje kolega na sceni. Istaknimo na kraju i da je dodana vrijednost ovog ostvarenja u činjenici da je ova Agata odigrana na jeziku koji nije glumičin materinski, odnosno da Andreja Blagojević jednako upečatljivo ostvaruje role na hrvatskome i na stranome, talijanskome jeziku.

Nagrada "Raniero Brumini" za najbolje ostvarenu mušku ulogu:

ALEN LIVERIĆ za ulogu Wolfganga Amadeusa Mozarta u predstavi "Amadeus"

Uvjereni smo da prikazivanje likova koji su umnogome već prisutni u kolektivnom sjećanju, pri čemu su takvi likovi već zavoljeni i paradigmatski za obuhvatno promišljanje, predstavlja poseban izazov za glumačke sposobnosti. O odnosu Mozarta i Salieria već se i u kulturi svakidašnjice govori kao o prikazima dviju dimenzija čovječnosti i stvaralaštva. O Mozartu iz Amadeusa, pak već se godinama govori kao o oprimjerenju dviju strana genijalnosti. O genijalnosti u obliku visokoumne sposobnosti stvaranja uzvišenih vrijednosti, ali i o genijalnosti u obliku djetinjaste nesposobnosti razumijevanja patnje koju se izaziva ponižavanjem i nerazumijevanjem osrednjosti. Alen Liverić je uspio prikazati sve te trenutke Mozartovog lika, razmjenjujući različite oblike izražavanja i prenošenja poruka, od predstavljanja tragičnosti sudbine koja je pogođena nedovoljnim priznavanjem sredine, do komičnosti u ispoljavanju djetinjaste razuzdanosti, te predanosti svojoj misiji stvaranja besmrtnih dostignuća. U predstavi, Liverić nas uvlači u Mozartove djetinjaste igre, poziva da suosjećamo s njegovom sudbinom i da se divimo njegovom geniju. Ukratko, uspio je predstaviti sve dimenzije Mozartovog lika, upravo kako to zahtjeva poruka i pouka Amadeusa. Vlastitog je Mozarta prikazao na osebujan način, kroz vlastiti glumački senzibilitet, te kroz vlastite sposobnosti variranja i izražavanja. Zasigurno, nakon ovoga Amadeusa, Mozart će u Rijeci, a nadamo se i u drugim sredinama gdje bi ova predstava bez dvojbe zaslužila da bude predstavljena, zadržati svoju paradigmatsku snagu. Ali je ovoga puta Mozart poprimio i zadržat će dugo oblike i izražajnost koje mu je Liverić odredio svojom izvedbom. 

Žiri za najbolja operna ostvarenja činili su Ljerka Žic, Diana Grgurić, Sonja Pečar Karabaić, a obrazloženja njihovih odluka o nagradama glase:

Nagrada "Boris Papandopulo" za najbolju opernu predstavu u  cjelini:

A. Ponchielli: "LA GIOCONDA", dirigentica Nada Matošević, redatelj Ozren Prohić

Po kompleksnosti izvedbe izvanredno uvježbanog zbora i orkestra Opere i ansambla Baleta HNK Ivana pl. Zajca Rijeka, opernih solista koji su na izuzetno visokoj razini nosili svoje uloge, slojevitoj režiji i kreativnom scenskom pokretu, te maštovitoj scenografiji i kostimografiji prosudbena komisija odlučila je da će nagrađena operna predstava biti          "La Gioconda"  Amilcare Ponchiellija.

Izuzetan repertoarni potez glazbeno vrlo teške partiture govori o visokoj kvaliteti ansambla Opere koji je pod dirgentskim vodstvom Nade Matošević i u originalnoj redateljskoj viziji Ozrena Prohića pronašao put do velikog uspjeha.  Zbog svoje izvanredne kreativne dimenzije ova prekrasna romantičarska opera ponijela je ovom nagradom  laskavu titulu najbolje predstave u cjelini.

Nagrada "Štefanija Lenković" za najbolje ostvarenu žensku ulogu:

OLGA KAMINSKA za ulogu Gioconde u predstavi "La Gioconda"

Na jednoj od dviju premijera opere "La Gioconda" A.Ponchiellija, u HNK „Ivana pl.Zajca" (13.veljače 2006.), u glavnoj istoimenoj ulozi nastupila je sopranistica Olga Kaminska, (naslovne uloge pjevale su još bugarska umjetnica Gabriela Georgieva i makedonska umjetnica Vesna Ginovska likova).

Olga Kaminska, inače članica riječke Opere vokalna je umjetnica koja raspolaže velikim, sonornim i nadasve kultiviranim glasom.

Muzikalna i temperamentna, pravilno postavljena glasa dramska intenziteta i zvučnosti, precizno razrađenih prijelaza te izdiferenciranom dinamikom i plemenito oblikovanim melodijskim linijama ostavila je izvanredan dojam. Glazbeno i scenski Olga Kaminska vrlo složenu i zahtjevnu ulogu Gioconde donijela je uživljeno i uvjerljivo te se potvrdila kao umjetnica respektabilna formata. Svojim je krajnje angažiranim nastupom Kaminska nosila predstavu, i ne samo to već je kreacijama animirala i povukla i ostale protagoniste.

Postavljanje Ponchiellijeve ,,La Gioconde" na scenu riječke Opere koja se zbog zahtjevnosti i složenosti rijetko izvodi u velikim europskim opernim središtima - zahvaljujući i nastupu sopranistice Olge Kaminske svakako predstavlja veliki glazbeno- scenski pothvat. Ansambl riječke Opere u potpunosti je udovoljio velikom zahtjevu, i u ovom trenutku je vodeća operna kuća u Hrvatskoj, koja se izdvaja kvalitetnim i posebnim glazbeno - scenskim programima.

Nagrada "Milan Pihler" za najbolje ostvarenu mušku ulogu:

GIORGIO SURIAN za ulogu Don Alfonsa u opernoj predstavi "Così fan tutte"

Giorgio Surian dobio je nagradu "Milan Pihler" za tumačenje Don Alfonsa u Mozartovoj operi "Così fan tutte". Na prvom su mjestu odlike za najinterpretaciju, izrazita sceničnost i lakoća, te uređenost glasa po kanonima  mozartovskog vokalnog stila «instrumentalizacija glasa». Ono što povezuje odlike i nepogrešivo osvaja u Surianovoj interpretaciji je njegova umjetnička osobnost. Izrasla kao plod svekolikog «rada na sebi»  daje interpetaciji posebnu ekspresivnost i uvjerljivost. Tu tajnu interpretacije i umjetnički senzibilitet prepoznavaju mnoge operne kuće čiji je gost Giorgio Surian.

Poplava Mozartove glazbe u obljetničkoj godini donijela je mnogobrojne interpretacije Mozartovih djela među kojima Surianova kao takva, konkurira po pjevačkim kvalitetama i  autoriziranosti kreacije ne samo u okvirima hrvatske operne reprodukcije već i svjetske.

Posebno je važno istaknuti da je Nagrada Giorgiu Surianu zapravo i nagrada kojom se kazališna Rijeka, na neki način, zahvaljuje svom sugrađaninu za povremene angažmane, čime dokazuje ne samo svoju ljubav prema gradu, već i nastojanja da svojim, svjetskim renomeom pridonese i renomeu riječkog opernog kazališta kao i svekolikosti riječke kulture. 

Pokrovitelj nagrada je INA d.d. Zagreb.