|
Vi ste ovdje:
Početna
>
Sezona
>
Arhiv
>
Sezona 2012/2013
>
Hrvatska drama
>
Dabogda te majka rodila
>
Riječ redateljice
|
| Riječ redateljice |
|
Susan Griffin
TRI PJESME ZA ŽENU
1.
Ovo je pjesma za ženu koja pere posuđe.
Ovo je pjesma za ženu koja pere posuđe.
Mora se ponoviti.
Mora se ponoviti,
opet i opet,
opet i opet,
jer žena koja pere posuđe
jer žena koja pere posuđe
ne može lako čuti
ne može lako čuti!
2.
I ovo je još jedna pjesma za ženu
koja čisti pod
koja uopće ne može čuti.
Molim vas trenutak tišine
za ženu koja čisti pod!
3.
I evo još jedne pjesme
za ženu u kući s djecom.
Nikada je ne vidiš noću.
Zagledaj se u prazan prostor i zamisli je tamo
ženu s djecom
jer ona ne može biti ovdje i govoriti
u svoje ime
i slušaj
ono što misliš da ona može reći.
"Dabogda te majka rodila" zvuči i kao kletva i kao želje ultimatum: da bog dâ da te Majka a ne Nemajka rodi. Odnos majka-kći, njegove psihološke, biološke, društvene dimenzije gotovo su tabu tema. Malo je romana, filmova, malo razgovora u svakodnevnom životu posvećeno toj suštinskoj, životno određujućoj temi. Vedranin roman pisan u prvom licu, bolno i duhovito nas vodi kroz labirinte obiteljske traume, patologije jedne patrijarhalne obitelji u kojoj je otac nasilnik godinama zlostavljao kćeri, a majka se pravila da ništa ne zna, ne vidi, ne čuje. Roman je partitura emocija, stanja, događaja, pitanja koja traže odgovore. Sadašnjost i prošlost se živo, dinamično, dramatično ukrštavaju. Kći je godinama živjela u iluziji "da je svoj život uhvatila za rogove", da je "odrasla", ali u trenutku kada majku smješta u dom, prošlost se vraća i preplavljuje njeno biće, poručujući da ništa što je bilo nije mrtvo, da sve ono što je prešućeno, neizgovoreno traži da se preispita, čuje, ponovno proživi... Trauma nevoljenog i nezaštićenog djeteta, koje živi u tijelu šezdesetogodišnje žene, briše granice između prošlog i sadašnjeg. Ali isto takvo dijete živi i u tijelu osamdesetčetvorogodišnje majke...Priča o kćerima i majkama, priča je i o lancu poruka, životnih scenarija, koje majke predaju kćerima u nasljeđe i na svjesnom i na nesvjesnom planu. Razumijeti Majku ili Nemajku put je k drugom rođenju Kćeri.
Radeći dramatizaciju i predstavu željela sam, u prvom redu, kazališno "uhvatiti dah pisca" specifičan i neponovljin, sočan, jedak, gorak... naći oblik za ogorčenost, bijes, optužbu, mržnju, pronaći scenski oblik i za fizičku i za duševnu bol, za pulsiranje traume, intimnu tragediju odrastanja i rođenja u samospoznaji. Jedine dramaturške intervencije u odnosu na roman su uvođenje lika trudnog Anđela i zbora starica Felicita.
U ovom trenutku postoje dvije dramatizacije Vedraninog romana, dramatizacija Darka Gašparovića i moja, što samo potvrđuje staro pravilo da ne postoje neutralne dramatizacije, bukvalno scensko prepisivanje romana, već da onaj koji dramatizira uvijek priča svoju priču, svoj doživljaj, svoju verziju dubinskog razgovora s piscem.
Tatjana Mandić Rigonat |
print  |
|
|
|
|
|
|
|
 |
|
Dabogda te majka rodila
|
|
|
|
|
 |
| |
|
|
|
|