HNK Zajc - Rijeka

Vi ste ovdje: Početna > Arhiv > Sezona 2009/2010 > HRVATSKA DRAMA > Crnac > Riječ autorice

HUMANA PORUKA UPERENA PROTIV KLAUSTROFOBIJA I USKOSTI
(nekoliko riječi autorice)

„Crnac“ je djelce koje želi osloboditi. Osloboditi od straha, od onog nelagodnog koje se želi potisnuti, „prebrisati“, zaboraviti, poništiti. Samom svojom formom ono poručuje upravo to, jer njegova ga forma oslobađa od strogih zadatosti, „pravila“ koja se moraju slijediti da bi nastalo nešto prihvatljivo, nešto što bezuvjetno podupire postojeće autoritete, koji će poslušnost vrednovati pozitivno.
Nema apsolutno čistih, nema sveznajućih, nedodirljivih – apsolutno dobrih ili apsolutno zlih. Čovjek je otvoreno djelo, materija koja je podvrgnuta preoblikovanjima, i koja je uvijek iznova „na ispitu“, jer nema stalno stečenih vrlina, to je davno primijetio Aristotel. Nema konačnih odgovora, nema konačnosti, niti smrt to nije. Nema „crnih“ i „bijelih“ - u tom smislu, „Crnac“ želi osloboditi od ograničenosti i uskosti, isključivosti, želi ići protiv etiketiranja u bilo kom smislu.
Ne postoje, dakle, apsolutno dobri i apsolutno zli. Postoji čovjek, individua s dobrom i zlom unutar sebe, s robovanjem idejama nacije, kolektiviteta, društvenim opće prihvatljivim kanonima… A to su apstraktni pojmovi, kao što je i sam pojam identiteta želja da se čovjeka pojednostavi, da ga se „uzemlji“, da se on svede pod jednu konačnu definiciju. Time se poništava cijela raskošna paleta skrivenih osoba i osobnosti, bogatstva kulturnih podloga i kontekasta od kojih je sačinjeno svako biće.
Sretna sam, i ponosna, što upravo HNK Ivan pl. Zajca grada Rijeke postavlja ovaj tekst na pozornicu. To znači da je univerzalistička, humana poruka ove priče, uperena protiv klaustrofobija i uskosti bilo kojeg usmjerenja, prepoznata, u određenom dijelu ovdašnje kulturne sredine. Stoga je, nadam se, ova predstava mali korak ka uvidu koji govori da je najveći ispit tolerancije ili zrelosti jedne zajednice u tome kako se ona odnosi spram pojedinaca koji su njen slabiji, ili naprosto drugačiji dio, u bilo kojem pogledu.
Kao pripadnica ove zajednice i ovoga naroda, imala sam potrebu ispričati ovu priču, kako bih samu sebe stavila pred jedan važan, za čovjeka - ukoliko mu je uistinu stalo čovjekom i postajati, konstitutivni ispit. To je priča kojom svojom univerzalnošću, jer namjerno zaobilazi bilo kakve lokalizme, geografske, nacionalne i druge ”oznake“, nadrasta puko i jeftino politikanstvo, koja želi snagom poetičnosti i ljubavi stati nasuprot mržnji i zlu.

Tatjana Gromača