„Krvavo i neobično odrastanje“
 
„Crnac nije samo priča o etničkoj miješanoj obitelji, o životu blizu rata i s njegovim posljedicama, on je ponajprije univerzalna pripovijest koja svoju različitost ne može i ne želi skrivati“.
 
„Kod Tomija Janežiča protagonist je uvijek cijeli ansambl, pa ni Crnac nije iznimka, izuzme li se ipak Jelena Lopatić. Ipak, između više ili manje uspješnih, ali uvijek zanimljivih i maštovitih epizoda Damira Orlića, Jasmina Mekića,Sabine Salomon, Biljane Torić, Zdenka Botića i Anastazije Balaž Lečić, dubinskim uvidom u svakodnevno izdvajaju se prizori Bojana Navojca i Tanje Smoje, gdje se posebno dobro vidi zašto bi Janežić trebao imati posla i u ostalim hrvatskim kazalištima, a ne samo u riječkom. (...) Osim gomile likova, ponekad igraju i bizarne epizode, primjerice golubove i pse, ali i predmete, pa čak i cijele kuće“.
 
„.... Drugi je izvrsni moment predstave onaj u kojem se pripovjedačica sjeća svih onih sugrađana koji su ubijeni, što svi znaju, ali nitko o tome ne govori. U tom času okupljen ansambl počinje nabrajati imena, među kojima su i naša i njihova, da bi polako izgovarali i vlastita.“
 
Igor Ružić, „Vijenac“
 
 
„Složena glumačka igra lišena dijaloga“
 
„Nesumnjivo riječ je o iznimno zahtjevnom redateljskom postupku, u svakom trenutku predanom isključivo kazališnoj iluziji...“
 
 „Graditi predstavu bez teksta, bez dijaloga, lišenu međusobne izravne komunikacije, isključivo dakle tehnikom pripovijedanja predstavlja iznimno zahtjevan i težak posao koji u središte scenske pozornosti postavlja glumca i mogućnost da svojom igrom, spremnošću na niz transformacija i udvajanja uloga prikaže svu složenost proznoga izričaja Tatjane Gromače.“
 
Iva Rosanda Žigo, Kulisa.eu
 
 
„Tekst nadograđen glumačkom imaginacijom“
 
„Riječ je prije svega o glumačkoj predstavi koja je ponudila kazališno viđenje romana „Crnac“ Tatjane Gromače, progovarajući o njemu na autonoman teatarski način“
 
„Glumački uvjerljiva Jelena Lopatić jedina tumači jednu ulogu, ali u rasponu od djevojčice do žene. Ona je istovremeno i figura žrtve te društveno stigmatiziranog i marginaliziranog pojedinca. Tanja Smoje igra niz uloga, a najdojmljivija je u ulozi neurotične i nesigurne Majke. Odnos između nje i Oca, kojega tumači Bojan Navojec, ilustriraju pokušaji da u isto vrijeme izgovore rečenice koje na kraju ostaju »visjeti u zraku«. Iz mnoštva likova koje igra, Olivera Baljak najupečatljivija je u ulozi Babe, dok je nekoliko začudnih uloga ostvario Zdenko Botić – u rasponu od dječaka u kratkim hlačama, do postarijeg Ljubavnika i Čardaka“.
 
“ Kao redatelj koji se u prvom redu posvećuje radu s glumcima, Janežič je scenski prostor ogolio, svevši ga na poneki rekvizit, prostornu oznaku i glumačku garderobu, dok glumci igraju na prosceniju proširenom u gledalište. Tekstualni predložak Janežiču je poslužio tek kao osnova za kazališno istraživanje, odnosno traženje mogućnosti kako literarni svijet Tatjane Gromače ispričati kazališnim jezikom. Sve ostalo prepušteno je glumcima i njihovoj mašti“.
 
Kim Cuculić, „Novi list“ 

 
"Dinamično suočavanje s depresivnim devedesetim"
 
„Redatelj je gotovo pa preslikao Gromačin jezik i stil, a predstava koja je trajala nešto manje od dva sata ostavila je mnoge bez daha zbog svoje dinamičnosti, iscrpnosti, ali i podsjećanja na događaje iz „crnih“ devedesetih.“
 
„Predstava prati sve veće društvene stereotipe hrvatskog društva, koje je negativnu katarzu doživjelou devedesetima, a tematizira odnos prema drugom i drugačijem u brojnim ulogama: od odnosa s „nanom“, preko onog iz podnaslova knjige „tip koji nam je odvratan“. Internacionalizaciju i generalizaciju predstava doživljava u dijelu  u kojem žrtve izgovaraju svoja imena spominjući ne samo imena s područja bivše Jugoslavije, već i afrička i druga svjetska imena.“ 
  
A.Finderle „Glas Istre“