HNK Zajc - Rijeka

Vi ste ovdje: Početna > Arhiv > Sezona 2009/2010 > HRVATSKA DRAMA > Crnac > Razgovor s redateljem

MISLITI SVOJOM GLAVOM I OSJEĆATI SVOJIM SRCEM
(razgovor s redateljem Tomijem Janežičem)

- Nedavno ste izjavili da vas je, među svim tekstovima koje vam je predlagala dramaturginja Magdalena Lupi, „Crnac“, roman Tatjane Gromače oduševio već na prvo čitanje. Možete li pojasniti čime?

Prije svega moram reći da kada sam čuo kako se radi o romanu, nisam očekivao roman takve vrste. Iznenadio me svojom nekonvencionalnošću, a oduševio zbog nekoliko razloga. Samom, da tako kažem, tehnikom pisanja odnosno ekonomičnošću sredstava, pri čemu autorica vrlo dobro bira elemente ili fragmente pomoću kojih stvara situacije iznimne jasnoće i živopisnosti te prenosi atmosferu, poput stvaranja slika u mašti.
Stvorila je poseban, samosvojan način pisanja koji vezan za temu što ju tretira ostavlja snažan doživljaj i snažan dojam. Mislim da se pri tome dade napraviti usporedba sa stripom Marjane Satrapi „Persepolis“ kao srodnim. Jer riječ je o stripu koji tretira ozbiljne teme, ali s velikom lakoćom i čini mi se da je upravo to ono što nas dira. Ne radi se o nečem hermetičnom već vrlo komunikativnom, a koje je istodobno lišeno sentimentalnosti.
Zaintrigirala me i tema kojom se Tatjana Gromača bavi, na jednoj strani teme odrastanja, odnosa selo-grad, pojedinac-grupa, pitanja drugačijeg kojeg društvo ne podnosi, a prije svega temom rata. Ona tretira teme o kojima se još uvijek radije šuti, prstom ukazuje na neke bolne točke i mračne strane društva.
Tatjana Gromača je dragocjen autor koji odstupa od tipičnog, konvencionalnog, od onog što se očekuje da bude suvremeno pisanje.

- Iako autorica u tekstu ne navodi ni mjesto ni vrijeme događanja, mi priču prepoznajemo. Može li ta priča biti i univerzalnom odnosno kakvom ju Vi vidite?

To nije lokalna priča. Makar ono što bude posve specifično u tom trenutku postaje i univerzalno. Da, ta bi se priča mogla događati bilo gdje. I ne samo da bi se mogla događati nego se i događa.

- Ono što najviše intrigira jest način transponiranja ovog teksta na kazališnu scenu, posebice stoga što nema dramatizacije već je predstava podnaslovljena kao „roman u kazališnim skicama“. Što zapravo stoji iza toga?

Moram priznati da sam dolazeći u Rijeku imao neke sasvim druge ideje i namjere te da uopće nisam očekivao da će se rađati ova vrsta predstave koja se upravo rađa.
Iako vjerojatno postoji mnogo mogućnosti, ako radikaliziram postoje samo dva izrazita smjera u kojima je moglo ići scensko postavljanje ovog romana. No, prije svega valja istaknuti da je riječ o romanu kojeg se ne može klasično dramatizirati. U njemu, naime, nema klasične drame, nema dijaloga. Riječ je o fragmentima, o sjećanjima, o sličicama iz kojih se stvara jedan cjelovit svijet. Međutim, nije to Dostojevski, iz kojeg se mogu samo „uzeti“ dijalozi i već tako dobiti dramski tekst. Ovdje toga nema. S druge strane, dopisivati dijaloge koji u tekstu ne postoje, značilo bi skrenuti od tog svijeta.
Tako postoji varijanta da se stvori predstava koja je gotovo bez teksta, koja tekst preslikava u kazališna sredstva. To bi bio spektakl koji bi zahtjevao vrhunsku tehnologiju kako bi se ostvario isti dojam, slike i detalji o kojima Tatjana piše.

- Međutim, vi niste krenuli tim smjerom...

Drugi je mogući smjer, pokazalo se, onaj prema kojem treba izgovoriti čitav roman. Još dok smo na probama čitali tekst, postavilo se pitanje može li se ne samo prepričati nego odigrati cijeli roman, upotrijebiti sve autoričine rečenice, ali istodobno pronaći neki glumački način, glumačku zaigranost i plemenitu naivnost koju taj roman ima. Postavilo se pitanje postoji li glumački pristup kojim je to moguće, a ako ne postoji je li moguće izmisliti, stvoriti ga. S ovom ekipom se to pokazalo mogućim.
Mi, naravno, ne možemo odigrati cijeli roman, ali igramo njegov veliki dio. Trebalo ga je ipak zgusnuti i ispustiti neke stvari. Pokazalo se, također, da u samoj dramaturgiji predstave treba svrstati stvari nekim drugim redoslijedom. Roman je pisan fragmentarno tako da se može otvarati na bilo kojoj stranici. Može se stati, pročitati još jednom, preskočiti, vratiti unatrag... A predstava ide u svom vremenu, od početka do kraja. Stoga je trebalo pronaći ključ kako povezati slike oko nekih zajedničkih tema i napraviti blokove. Naprosto prevesti ga u kazališni ključ.
To što smo krenuli u ovom smjeru znači da smo krenuli u glumačku predstavu koja pokušava iskoristiti glumački duh, glumačku bravuru, zaigranost i kazališnu maštu. Riječ je o predstavi koja želi biti u bliskom kontaktu s publikom. Zaigrana, ali i ozbiljna i gorka i oštra u nekim trenucima, prateći duh romana.

-Budući da je riječ o, kako kažete, glumačkoj predstavi, kakve je prirode bila suradnja s ekipom? Jeste li ih pridobijali za svoju ideju ili je, kao gotovo uvijek u predstavama koje potpisujete, ideja rezultat zajedničkog stvaralačkog procesa?

Uvijek radim ono što me potakne u posebnom smislu, ono što me dirne ili zaintrigira ili pak ono što doživim kao izazov, ono što u meni probudi želju i potrebu da nešto kažem i da uđem u neki svijet. To znači da se već u procesu susreta s nekim komadom rodi mnogo toga, koncepti ili mogući putovi. Međutim, ne bi mi bilo zanimljivo stvaranje predstave pri čemu bih tražio ekipu koja će samo izvesti moje ideje. To je neinspirativno. I zato često kažem da ne nosim predstavu u torbi. Najzanimljiviji i najuzbudljiviji dio stvaranja predstave jest praćenje onog što se događa sa suradnicima, što se događa u našem susretu i komunikaciji, i što se iz toga može izvući te u kojem će se pravcu stvar odvijati. Istodobno treba imati jasan plan i biti potpuno otvoren. To me može do te mjere iznenaditi da odjednom počnem raditi predstavu koju uopće nisam očekivao da ću raditi. A to se dogodilo upravo s ovom predstavom odnosno s ovom ekipom, s predstavom koja raste iz tih ljudi.

-Kakvom doživljavate glavnu junakinju romana? Radi li se o autsajderu prema vlastitoj volji i prirodi ili društvenom izopćeniku?

Na životnom putu postoje dvije podjednako važne stvari. Jedna je sposobnost da se čovjek prilagodi društvu u smislu da se afirmira u sredini u kojoj živi. To je važna psihološka potreba svakog čovjeka. Ali to nije kraj priče. Drugi ekstrem bio bi potpuna izolacija od društva i negiranje svih njegovih aspekata. Pitanje je može li čovjek koji nema potrebe za potvrdom društva, za povratnom informacijom uopće živjeti. S druge strane, čovjek može vrlo lako postati rob svih društvenih predrasuda, klišeja, predstava...

Mislim da je važan taj drugi aspekt, da upotrijebim Jungov termin individuacija.
Sposobnost čovjeka da ide svojim putem usprkos tome što to znači i ulazak u konflikt s nekim društveno općeprihvaćenim stvarima. No, ukoliko taj konflikt proizlazi iz nesposobnosti, ignoriranja, ako taj konflikt nema, rekao bih, svoju unutarnju snagu onda taj konflikt ne može biti produktivan i nije kredibilan. Netko tko je stvorio socijalni kredibilitet i ostvario vrijednosti spreman je ići svojim putem, slijediti sebe i kada ga to vodi u polemiku s društvom, sukob s postojećim, te na taj način mijenjati i sebe i društvo.
Čini mi se da roman „Crnac“ priča upravo o tome. Djevojka u komadu ne pristaje na to da je sredina usiše u sebe. Ne pristaje poput većine koju gleda oko sebe biti usisana u društvo bez refleksije, bez sposobnosti sagledavanja što zapravo živi i što sačinjava njihov život. Ona se bori s klišejima, zabludama društva, zapravo sa slijepim pjegama društva, koje su često izvor ljudskog zla i u kojima se ostvaruje zlo čovječanstva. A to je zlo nerijetko vezano za strah i predrasude prema svemu što je drugačije. Ona sjajno analizira taj proces i tome kaže ne, što je pojedincu vrlo teško. Ne čini to apriorno, ili zato što je to „fora“, već je u pitanju zdravi refleks individue koja osjeća svojim srcem i misli svojom glavom te živi svoj život.

-Kakve su joj onda, kao takvoj, šanse?

Mislim da su najbolje. Nekoga tko je potaknut krenuti tim putem ta potreba neće napustiti.
Kada sam upoznao Tatjanu imao sam dojam da ona ide tim putem i zato mi je odmah pri prvom susretu postala nekako draga, oduševila me bliskost njenih razmišljanja. Iako je nisam znao od ranije, činilo mi se kao da je već poznajem.

Razgovarala: Milena Jerneić