Uvijek kada joj je bilo dosta svega, majka je govorila
- Evo gdje živimo! U čardaku, ni na nebu,ni na zemlji!
Uvečer, dok sam ležala pored babe u krevetu, zamišljala
sam da, kad zatvorim oči, našoj drvenoj kući narastu
krila, i da onda cijelu noć, dok svi spavamo, otac,majka, baba i ja, zajedno s čardakom lebdimo, ni na nebu, ni na zemlji.
Tatjana  Gromača ”Crnac“ 

Pisanje Tatjane Gromače je drugačije. Ne pripada niti jednoj struji. Ona je “najobičniji unikat”, piše Kruno Lokotar u recenziji njezine zbirke poezije.
Tatjana se u svojim recima uvijek odlučuje za Drugog, odnosno Drugačijeg. Zanimaju je marginalci, autsajderi, obični ljudi. “Čardaci ni na nebu ni na zemlji”, jedini prostori u kojima se osjećaju dobro. Njena lica većinom ne nose imena. Kao ni mjesta i područja koja opisuje. Kao da se odupiru imenovanju. Prkose klasificiranju prema kojem bi ih najvjerovatnije bilo lakše strpati u ladice. Zato ostaju Majka, Otac, Baba, Žena, Muškarac, Dijete… Selo i grad.  Njihove priče dešavaju se upravo ovdje kao i bilo gdje drugdje.
U svega nekoliko poteza, Tatjana uspijeva oslikati cijeli mikrokozmos svoga “Crnca”, prenijeti atmosfere, prizvati sjećanja, prikazati jasne odnose.
Glavna junakinja romana svjedok je vremena i mentaliteta kojega pokušava razumjeti čak i u njegovom najdubljem nerazumijevanju te vječite osuđenosti na realnost u kojoj oni “drugačiji” uvijek izazivaju nelagodu. Jednostavno zato jer je vladavina uobičajenog i prosječnog puno bezbolnija. I bezopasnija. No, Tatjanin “Crnac” uspijeva održati bistrinu pogleda koji ne dopušta da se zamuti, čak i onda kada je oslabljen i umoran od stvarnosti.
Neizbrušenost, razbarušenost no i životnost jezika, odnosno govora za kojega se Tatjana radije odlučuje, pogađaju nas svojom ubitačnom jednostavnošću u kojoj nema potrebe za dodavanjima i kićenjima.
Fragmentarnost i nelinearnost “Crnca” prirodna je, jer je tako razmrvljena i sama stvarnost. A u njoj jedan detalj predstavalja cijeli svijet, bitniji od cjeline slike.
Scensko postavljanje “Crnca” upravo odlučuje slijediti “različitost” i “drugačijost” romana koji ne dopušta klasičnu dramatizaciju. Njegova izlomljena naracija pokreće kazališni karusel u čijoj se vrtnji izmjenjuju komadići dirljivih, duhovitih, no isto tako beskrajno otužnih i gorkih svjedočanstava sa kojima se još uvijek ne usuđujemo suočiti.
Krajnji rezultat je izvedba romana u kazališnim skicama.
U njima se isprepliću pripovjedno i predstavljačko, pripovjedač i uloge, čitatelj i gledatelj, koji ujedno postaje njezin najvjerniji suučesnik.
 
Magdalena Lupi