Po drugi put režiraš Goldonijevu „Gostioničarku Mirandolinu“. Što te navelo da ponovno pristupiš režiji ovoga teksta?
Rijetko režiram dva puta isti komad... Beogradska verzija „Krčmarice Mirandoline“  nastala je 2008. godine, s jasnom idejom da se iskoriste sve prednosti žanra renesanse i da se stvori predstava velike radosti, smijeha i vedrine. Ovog puta na prijedlog uprave riječkoga Kazališta i budvanskog Grada teatra, u  „Gostioničarku Mirandolinu“, uz radost igre, učitavam i neka naša iskustva proživljena proteklih 40 godina...

U čemu se razlikuju te dvije redateljske koncepcije?
„Krčmarica“ je bila smještena u pedesete godine, felinijevsku atmosferu i izravno se oslanjala na bulevarsko i renesansno. „Gostioničarka“ je umetnuta u sedamdesete, govori o pokušaju jedne žene da pripitomi i emotivno probudi jednog čovjeka, ali u tome nailazi na niz prepreka... Prva verzija imala je zadatak napuniti vas pozitivnom energijom, a ova druga podsjetiti vas da je moguće živjeti bolje... Želimo da se publika prepozna, zabavi, preispita, emotivno angažira, dobro zamisli...

Iz Goldonijeve „Gostioničarke Mirandoline“ progovara duh njegova vremena,  jednog potpuno drugačijeg vremena – nevinijeg, bezazlenijeg, dobrodušnijeg, pomirljivijeg, tek blago ironičnog, u kojemu autor usvaja vrednote nove građanske prosvjetiteljske kulture. Što donosi njen pomak u sedamdesete godine – vrijeme seksualnih i svih sloboda, vrijeme ideje „vodimo ljubav a ne rat“?
Pomak u sedamdesete donosi ključ u čitanju Goldonija od prije 400 godina... Govorimo o vremenu buđenja različitih vrsta sloboda, o vremenu ljubavi, mira, idile, o vremenu koje je prethodilo vremenu mržnje, zla i nemira. Taj vremenski kontrast vremena lijepog i vremena ružnog je okolnost unutar koje
govorimo o našim međuljudskim odnosima. Mirandolinina gostionica je mjesto ljubavi, humanizma i renesanse, mjesto koje vam nudi različite ljepote, ali i mjesto koje će biti uništeno od onih koji tu ljepotu nisu razumjeli...

Koje su posljedice te neosvještenosti prisustva ljepote u komadu čija je tema upravo vječna muška zaluđenost ženskom ljepotom?
Posljedice su nažalost uvod u tragediju, uostalom često je komedija put u tagediju.

Smatra se da s Mirandolinom, kao ženom „zdravog razuma“,  na pozornicu Goldonijeva „svijeta“ i „kazališta“ stupa novo doba. S obzirom da već odavno živimo vrijeme u kojemu stalno svjedočimo u što se sve ta nekad pozitivna ideja pretvorila, što nam na kraju poručuje ovakva Mirandolina?
Iz ovakve „Gostioničarke Mirandoline“ progovara ideja za povratkom ljepotama života, ideja o tome da moramo misliti na bližnje i da vjerujemo da će ljepota zaista spasiti svijet. Svaka druga vrsta klaustrofobija je pogubna za čovječanstvo, makar se ona odnosila i na kulturu o kojoj svi na Balkanu tako malo brinu...

Razgovarala dramaturginja Magdalena Lupi Alvir