Što te je kao redatelja privuklo u romantičarskoj Ljermontovljevoj „Maskaradi“? 
Privuklo me ono što je zapravo svojevrsna esencija romantizma, kao da su svi elementi romantike ovdje sažeti u jedno. Sve mi je izgledalo jako dramatično i teatralno, s puno mogućnosti i materijala za glumačku egzibiciju. Zanimljiva mi je bila upravo ta podloga -romantika- kao nešto što crpi snagu iz jednog radikalno nihilističkog duhovnog prostora.

Koliko je taj Ljermontovljev prostor sličan ovome danas? Možemo li govoriti o aktualnosti „Maskarade“?
Kada sam čitao komad, jedan od prvih dojmova koji mi je ostavio bila je slika tog Sankt Peterburga, jednog zapravo virtualnog grada, stvorenog kao neko Potemkinovo selo koje bi trebalo dokazati da je u Rusiji u stvari jedan savršeni europski grad, sa svim njegovim elementima, od arhitekture do organizacije društva, umjetnosti, dakle, elementima visoke kulture sabranima u jednom, na brzinu, virtualno postavljenome gradu, gradu u kojem vlada beskonačna birokracija. Odmah sam, naravno, dobio sliku toga svijeta kako ga opisuje Gogolj, tu drugu, još mračniju stranu svijeta u kojemu su sva ta lica zapravo lica živih mrtvaca, nekakvih zombija, i to me strašno podsjeća na ovo, sve više virtualno, što živimo danas. Na drugoj se strani nalazi razapetost glavnoga junaka, Arbenjina, između njegovog sanktpeterburški sređenog, europskog, civiliziranog „ja“ i iskonskog gamblera, kriminalca, avanturista, koji je bio prije. A upravo te dvije različite maske, tog civiliziranog građanina s jedne strane i gamblera s druge zapravo su iste. Iz Arbenjina izranja njegov pravi, iskonski, prvobitni identitet, iako je u početku bio uvjeren da je savladao sve te svoje negativne parametre identiteta i stvorio od sebe civiliziranog čovjeka. Mislim da je to zapravo isto pitanje koje se postavlja svima nama, sada, na ovim prostorima: da li se uklopiti u tu jednu bezdušnu, virtualnu, izbirokratiziranu sredinu u kojoj više nema ni života ni mogućnosti neke slobode, ni identiteta, ni mirisa, jer ništa više ukusno ne miriše u toj EU čudnoj juhi, ili se pak treba držati tih svojih identiteta koji nas zapravo ne vode nikamo, jer smo samodestruktivni.
To je svijet poslije francuske revolucije, poslije Napoleona, kada se dogodio obrat u konzervativnost, kada se stvorila tvrđava građanske Europe. I to je taj smjer kojim utabano hodamo, no postavlja se pitanje koja mu je alternativa?

Što  se to „maskira“ ili „demaskira“ u „Maskaradi“?
Mislim da je to kao u teoriji Witkiewicza, ispod maske je zapravo uvijek druga maska, kao kod one lutkice, ruske babuške, u kojoj se nalazi i još jedna pa još jedna manja... Tamo, doduše, na kraju dođeš i do posljednje lutkice, ali autentičnog „ja“ zapravo nema. To je iluzija.

Dakle, ispod maske ne otkrivamo odmah svoje pravo lice, već otvaramo nove slojeve svoje ličnosti...
Da, to su slojevi koji su nam u glavi. Na kraju vidimo da je Arbenjin ubojica, no to ipak nije njegova zadnja maska, jer ispod nje postoji još i još slojeva. Ako ništa drugo onda ponor boli koji ga obzume na kraju, i ludila. Ljudska je duša jedan bezgraničan ponor, to je ta osnovna ideja romantike. No, taj se bezgranični ponor ludila otvara u istom hipu kada se počinju postavljati temelji jednog građanskog društva, koje je licemjerno i bazirano, zapravo, na nihilističkom, kao što to Arbenjin kaže „na vrijednostima zlata“ kao jedine alternative.

Poznato je da je „Maskarada“ u kontekstu vremena u kojemu je nastala, bila cenzurirana zbog Ljermontovljevog  protesta na „više društvo“. Tko su akteri Ljermontovljevog svijeta?
On, naravno, piše o svojoj generaciji, koja se našla u praznini između dvije utopije, dvije revolucije, bez ikakvih pravih vrijednosti, generaciji koja je shvatila da društvo kakvo se tada formiralo ne nosi ama baš nikakvu suštinu, da je prazno, da je ništavno. To je osnovna  situacija u kojoj se nameće pitanje kako i što graditi na tom ništa, osim naravno onih stvari koje se nameću same po sebi, to je jedan ciničan odnos prema svemu, od kojeg se Ljermontov ipak neprestano pokušava izvući. On je vrijednost našao u divljem čovjeku, odnosno svojevrsnoj projekciji Rousseaovog divljeg čovjeka u sebi, kojega romantizam neprestano traži. Zapravo i mi to neprestano tražimo, put za povratak k svojoj izgubljenoj prirodi i prirodi uopće. To je izgubljena iluzija bez koje bi ovo društvo zapravo teško moglo naći neki drugi moćni poticaj, to je, zapravo paradoksalno, i  cilj čitavog ovog potrošačkog društva. Naći alternativu, naći istinu, naći prirodu.
No, kod Ljermontova ne možemo još govoriti o generacijskom buntu, to je došlo kasnije. Ovdje je riječ o izgubljenim pojedincma. Mislim da su se osjećali dosta usamljeni, a to je zapravo i jedna tipična romantičarska pozicija: izgubljeni, sami protiv svih. Ostaje samo svijest da sam tu ja protiv čitavog kozmosa, i  to je negdje i današnji osjećaj.

Razgovarala Magdalena Lupi Alvir