Kada ste radili Lizistratu, s kojom ste se po prvi put predstavili riječkoj publici, rekli ste da vas u komedijama često zanima njihova mračna strana. Je li to tako i kod Beaumarchaisovog Figarovog pira? Što je to što vas kod njega intrigira?
Ovo je izuzetno dobar i kvalitetan komad, izvrsno je pisan, jako je slobodan. No istovremeno je kod njega pristuna i mračna strana: svi se međusobno ponižavaju, izdaju se prijatelji, ljubavi, ima puno laži, spletki, svatko želi nešto drugo, a na kraju dolazi do kvazihepienda. Svatko gazi svakoga i ne zna se je li taj happy end pravi ili nije. Dakle, ovdje se radi o vrlo niskim ljudskim igrama u kojima dominiraju trenutni instinkti ili želje koje brišu sve pred sobom. Beaumarchais je vrlo mračnim bojama ocrtao svoje vrijeme, aristokraciju svog vremena, koju možemo nazvati tako, ali ju možemo nazvati i vlašću. Uglavnom je i danas isto, kako u ovoj zemlji, tako i u Mađarskoj. Komad nam  prikazuje pokušaj kako na pošten i nepošten način opstati u životu, kako te život izmuči i kako ga nekako preživljavamo. A danas nam ne uspijeva smiriti se i srediti, utemeljiti obitelj i živjeti normalno. Društvo nam to danas ne omogućuje, ili pak čini vrlo teško...

U odnosu na Lizistratu u kojoj je eros glavni pokretač svijeta, kakav je svijet Figarovog pira, što ga pokreće?
U Figarovom piru eros puno manje pokreće stvari u odnosu na Lizistratu jer je u to vrijeme eros poštovan kao bog koji je čak pomogao u  zaustavljanju rata. Ovdje se radi samo o tome čiju ženu želimo, koga bismo htjeli za jednu neobuzdanu noć i  pri tome ne računamo koga gazimo iza sebe. Dakle, to više nije priča o erosu. Ovo je više čista seksualna želja, nagon, tu više nema božanstva.

U vremenu kada je napisan, Figarov pir je bio vrlo revolucionaran jer je progovorio o brojnim slobodama, kao što su sloboda govora, izbora partnera, staleških prava... Kako možemo sagledati te slobode u kontekstu današnjeg vremena?
Mislim da su se, vezano za slobode, u odnosu na ono što je nekad bilo, promijenili predznaci. Ovo što doživljavamo je više neka neobuzdanost, neodgovorna sloboda. No, u svakom slučaju glavni lik želi živjeti slobodno, jednim posve normalnim, svakodnevnim životom - voljeti svoje prijatelje, pouzdati se u svoje stare prijatelje, odgajati djecu... Neovisno o tome ima li posla, neovisno o tome što rade i žele njegovi nadređeni s njegovom ženom. Glavno pitanje komada je hoće li ili neće uspjeti živjeti jednim normalnim životom?

Dok u Seviljskom brijaču sluga čini sve za svoga gospodara, ovdje mu na neki način okreće leđa, buni se, traži i bori za svoja prava. Koliko Vam je u ovoj predstavi bitan taj društveno-socijalni kontekst?
Mislim da to nije posebno naglašeno. Više me zanimaju ljudski problemi, motivi, izdaja prijateljstava, ljubavi. Ta društvena strana mi je sada sekundarna, ne kanim ovom vrlo finom, profinjenom pričom slati društvene poruke, radi se o ljudskim aspektima. Puno se toga dogodilo za ovih dvjesto, tristo godina. Život je grublji i puno teži. U odnosu na današnji život Figaro je profinjena priča.

Poznat je podatak kako je za praizvedbu Figara 1784. godine, vladao toliki interes da je na ulazu čak poginulo nekoliko ljudi - dakle za kazalište i u kazalištu se nekada ginulo. A danas? Može li, po Vama, kazalište može promijeniti sliku stvari? Znamo da je ovaj komad bio cenzuriran, postoji li danas cenzura u kazalištu, barem u nekom obliku?
Vodim jednu kazališnu ustanovu te mogu govoriti o odnosima u Mađarskoj koji su isprepleteni i opterećeni političkom situacijom. Imali smo puno sukoba u posljednje  tri godine. Unatoč tome što je to kazalište izuzetno uspješno, puno me političkih snaga na razne načine želi smijeniti, i tu namjeru stalno naglašavaju, no cenzure ni u kakvom obliku ni trenutku nikada nije bilo. Događalo se, recimo, da se u nekoliko navrata u parlamentu govorilo da smo nenacionalni, nenarodni, perverzni itd. No unatoč tomu, niti jedna stranka, niti jedno ministarstvo nikad nije pokušalo cenzurirati kazalište.  Vidim da kod mnogih zapravo funkcionira samocenuzura. No ne i kod mene, to me ne zanima. Ali da ne budemo pretjerano grubi, mogu reći da se takvi samo ravnaju prema političkoj situaciji.

Tko je današnji Figaro, taj, kako su ga označavali, “nositelj demokratskih osjećaja”?
Mislim da je on, u najboljem smislu, sasvim prosječan čovjek. Malo je prefrigan ali ga možeš voljeti. Nikako nije neka posebna osoba. On bi samo htio na najednostavniji način normalno živjeti, što je danas izuzetno teško. On ne želi biti heroj, ne želi se boriti.  Nekako je prisiljen, gurnut u taj niz raznih događaja i zato vuče korake koje vuče, a sve to radi jer se zapravo bori za svoj život, za svoju ljubav...

Taj prosjek onda ipak nekako uspijeva, to za današnjeg čovjeka zvuči obećavajuće.  Znači da stvari nisu toliko mračne, ipak ima svjetla na kraju tunela...
Da, vidjet ćemo na kraju predstave... Ali put koji vodi do pobjede nosi puno gorčine.

razgovarala dramaturginja Magdalena Lupi Alvir