SVJETSKI DAN KAZALIŠTA – 27. OŽUJKA
Od 1962. godine 27. ožujka obilježava se Svjetski dan kazališta u teatrima diljem svijeta. Tog se dana prije početka predstava čitaju međunarodna i domaća godišnja poruka. Popis autora poruke za Svjetski dan kazališta jedan je od najimpresivnijih popisa poznatih imena iz svijeta kazališta. Dovoljno ih je spomenuti tek nekoliko: Jean Cocteau, Arthur Miller, Peter Brook, Eugene Ionesco, Laurence Olivier, Richard Burton, Ellen Stuart, Edward Albee, Vaclav Havel i drugi. Međunarodnu poruku ove je godine napisao poznati meksički dramski pisac i predsjednik meksičkog Društva pisaca Victor Hugo Rascon Banda, rođen 1948. u Uruachicu, malom rudarskom mjestu na sjeveru Meksika. Godine 1979. napisao je svoju prvu dramu "Voces en el umbral", a "Los ilegales" je njegov prvi uprizoreni tekst. Za svoje drame dobio je razne nacionalne i međunarodne nagrade kao što su: "Ramon Lopez Velarde", "Juan Ruiz de Alarcon"… Danas je predsjednik meksičkog Društva pisaca i jedna od najvažnijih osoba na kazališnoj mapi Meksika. Također piše i filmske scenarije.
MEĐUNARODNA PORUKA: "TRAČAK NADE"
Svaki dan trebao bi biti svjetski dan kazališta, jer u ovih dvadeset stoljeća, uvijek u nekom kutu svijeta bio je upaljen plamen kazališta.
Kazalište je uvijek bilo pod prijetnjom izumiranja, pogotovo kada se pojavila kinematografija, televizija, a sada i digitalni mediji. Tehnologija je napala pozornicu i marginalizirala ljudsku dimenziju na njoj. Pokušalo se stvoriti plastično kazalište, slično slikarstvu u pokretu koje je istisnulo riječi. Komadi bez riječi, bez svjetla, bez glumaca, samo su marionete u instalacijama.
Tehnologija je pokušala pretvoriti kazalište u vatromet sajamskog spektakla.
Danas smo svjedoci povratka glumca pred publiku. Danas smo svjedoci povratka riječi na pozornicu.
Kazalište se odreklo masovne komunikacije i prepoznalo svoje vlastite granice, nametnulo je prisutnost dva bića koja su nasuprot jedno drugoga te komuniciraju osjećajima, emocijama, snovima i nadama. Scenska umjetnost prestaje pričati priče da bi se raspravljalo o idejama.
Kazalište pokreće, osvjetljava, uznemiruje, zbunjuje, uzbuđuje, otkriva, provocira i ruši konvencije u dijalogu s društvom. Kazalište je prva od umjetnosti koja se usprotivila ništavilu, sjenama i tišini da bi stvorila riječ, pokret, svjetlo i život.
Kazalište je živo biće koje samo sebe uništava kada se stvori, ali se uvijek uzdiže iz pepela. To je magična komunikacija u kojoj svaka osoba daje i dobiva nešto što je mijenja.
Kazalište odražava egzistencijalnu ljudsku tjeskobu i otkriva ljudsko stanje. Nisu autori ti koji govore kroz kazalište, već društvo tog vremena.
Kazalište ima vidljive neprijatelje; nedostatak umjetničkog obrazovanja u djetinjstvu, bijeda koja vlada svijetom i drži publiku podalje od kazališta, ravnodušnost i prezir vladajućih koji bi ga trebali promovirati.
Nekada su bogovi i ljudi komunicirali na sceni, danas čovjek govori čovjeku. Zbog toga, kazalište mora biti veće i bolje od života samoga. Kazalište je čin vjere u vrijednost mudre riječi u besmislenom svijetu. Ono je demonstracija vjere u ljudska bića koja su odgovorna za svoju sudbinu.
Moramo doživjeti kazalište da bi shvatili što nam se događa, da bi prenijeli bol koja nas okružuje, ali isto tako da bi ugledali tračak nade u kaosu i svakodnevnoj noćnoj mori.
Neka dugo žive svećenici kazališnog obreda! Neka živi kazalište! (VICTOR HUGO RASCON BANDA, Meksiko).
HRVATSKU PORUKU ZA DAN KAZALIŠTA napisala je Anja Šovagović Despot.
Zar je važna riječ?
Što nam još nudi ta kazališna riječ i tko to za njom ima potrebu?
Imamo li mi koji se bavimo kazalištem onu uzvišenu i svetu energiju bez koje nema oblikovanja riječi, bez koje je nemoguće kreirati kreaciju? Imamo li je još uvijek ili se izgubila u potrazi za jednostavnijim, bržim načinom izraza, u zaboravu ljudske gluposti, u agresiji površnih, nemilosrdnih, opakih, nekih drugih medija?
Je li kazalište postalo samo sebi svrhom, je li kazalištu postala nevažna i dosadna i pretenciozna, nerazumljiva i suvišna - riječ? Postoji li u nama još uvijek ona davna, iskonska potreba - reći riječ drugom čovjeku?
I što je, zapravo, riječ?
Riječi su: Biti ili ne biti, riječi su: I Brut je častan čovjek, riječi su: Kraljevstvo za konja, riječi su: Nešto je trulo u državi Danskoj, riječi su: Riječi, riječi, riječi…
I ta se riječ u kazalištu svakom novom predstavom iznova rađa, iznova pronalazi njezin krajnji smisao, iznova artikulira, iznova interpretira, iznova gubi i traži. Tu riječ izgovara glumac, mučeći se kao dijete koje uči govoriti. Pa muca, zastajkuje, grca, smije se svojoj muci, plače nad svojom nemoći, nad svojom lažnom riječju, pa hvata pravi ton, pravu boju, točnu logiku, iskrenu intonaciju. I koliko god se trudi tijelom, kostimom, golotinjom, gestikulacijom… upotpuniti svoje lice, pronaći svoju ulogu u svome fizisu i svojoj duši, ona zadnja, krajnja izdajnička riječ bit će ta koja će odrediti kvalitetu i točnost njegova stanja i njegove stopljenosti s ulogom, njegovog pogotka u bit problema. Ona misao u mozgu kojom će interpretacija riječi dobiti svoj konačni smisao bit će njegov smijeh i zadovoljstvo jer je točnošću izgovora podario sebi svoju ulogu.
U početku bijaše riječ.
U neka davna vremena riječ je počela ljudski život. I stvorila cijeli svijet. U stvaranju teatarskog cijelog svijeta (a cijeli svijet je pozornica) ona nam i dalje pokazuje svjetlo koje će biti. U rađanju naših umjetničkih, izmaštanih, nepostojećih, tuđih i svačijih scenskih života, riječ nam daje putokaz i smiraj. I čini nas sigurnim. Daje nam okvir i spremnost na rizik, daje nam smisao. Daje nam pristup u duh nekih napisanih ljudi, nekih napisanih sudbina. Riječima mislimo i stvaramo, riječima oblikujemo neizdrživu potrebu kojom učimo kazalište. I dok god ustrajemo u ljubavi spram riječi, dok god obnavljamo i u njoj uživamo, voljet će nas taj drugi čovjek koji nas gleda. Prožimat ćemo se ljubavnim riječima, on u tami publike, a mi u svjetlu pozornice. I ta će nam ljubavna igra uvijek i zauvijek podariti kazalište.
Jer, ostalo je šutnja. Kaže riječ. (ANJA ŠOVAGOVIĆ DESPOT, Hrvatska).
Svjetski dan kazališta obilježava dan kada je prvi puta otvorena kazališna sezona u Teatru nacija u Parizu 1961 godine. Kazališnim ljudima taj je dan prilika da podsjete na snagu izvedbenih umjetnosti i umjetničkog stvaralaštva koja proizlazi iz kolektivnog kreativnog čina. Ujedno je to i prilika za podsjećanje na kazališne doprinose u produbljivanju razumijevanja i mira među ljudima cijelog svijeta.
Međunarodnu i hrvatsku poruku posvećenu Danu kazališta uoči predstave "Amadeus" Petera Shaffera koja je na programu 27. ožujka u 19 sati u HNK Ivana pl. Zajca pročitat će v.d. ravnatelja Hrvatske drame i kazališni prvak Galiano Pahor.